Blokirana i četvrta firma Rašida Serdarova

BANJALUKA – Nakon blokade tri firme u vlasništvu ruskog milijardera Rašida Serdarova u Republici Srpskoj, juče su blokirani i računi preduzeća „Comsar energy RS“, koje je dobilo koncesiju za izgradnju termoelektrane „Ugljevik 3“, saznaje portal CAPITAL.

„Comsar energy RS“ ima četiri računa u UniCredit banci i Novoj banci i svi su juče blokirani.

Koncesioni ugovor za izgradnju i korišćenje TE „Ugljevik 3“ sa ovom firmom potpisan je 2013. godine, a Komisija za koncesije RS je utvrdila da „Comsar“ ne ispunjava svoje obaveze u skladu sa ugovorom.

Bez obzira na to „Elektoprivreda RS“ razmatra mogućnost kupovine svih koncesija u vlasništvu „Comsara“ RS, o čemu smo ranije pisali u tekstu Ruski oligarh napušta Srpsku sa 180 miliona KM u džepu!

Od pet firmi koje „Comsar“ ima u RS, samo jedna trenutno nije blokirana. Riječ je o firmi za trgovinu električnom energijom „Comsar energy trading“.

Prije „Comsar energy RS“, blokirani su hoteli „Comsar“ u Rudom i Ugljeviku, dok su krajem prošle sedmice blokirani svi računi preduzeća „Comsar energy hidro“, u čijem vlasništvu je koncesija za hidroelektranu „Mrsovo“. HE „Mrsovo“ je, prema ranijim najavama, ove godine trebalo da bude puštena u rad, ali se od kamena temeljca nije odmaklo.

Sve firme koje je Rašid Serdarov osnovao u RS 2018. godinu završile su u gubitku, a najveći minus od 1,4 miliona KM imao je „Comsar RS“.

capital

U posljednjih 250 godina izumrlo je gotovo 600 biljnih vrsta

Gotovo je 600 biljnih vrsta izbrisano s našeg planeta u posljednjih 250 godina. Ono što je zanimljivo jest da je ta brojka dvostruko veća od brojke vrsta ptica, sisavaca ili vodozemaca koje je snašla ista sudbina.

Istraživanje o tome je objavljeno u stručnom časopisu Nature, Ecology & Evolution.

Konkretno, otkriveno je kako je 571 biljna vrsta nestala iz divljine diljem svijeta. Još nešto je zanimljivo u toj problematici. Naime, izumiranje biljaka se događa 500 puta brže, nego što bi to bilo bez ljudske intervencije.

Za usporedbu, stručnjaci pojašnjavaju kako se izumiranje životinja događa najmanje 1000 puta brže od normalne stope izumiranja. Ipak u izvješću je navedeno kako su istraživači smatrali da je stopa izumiranja biljke podcijenjena.

Stručnjaci s Kraljevskog botaničkog vrta, Kew i Sveučilišta u Stockholmu objašnjavaju da je ovo konkretno prvi put da je sastavljen neki globalni pregled o tome koje su biljke izumrle.

“Većina ljudi je sposobna imenovati nekog sisavca ili pticu koja je izumrla u posljednjih nekoliko stoljeća, međutim malo tko može navesti izumrlu biljku”, primijetio je jedan od autora izvješća za medije, Aleys Humphreys.

Konkretno, biljke na otocima, u tropima ili u mediteranskoj klimi imale su najveće stope izumiranja. To je zato što su to bila područja u kojima su živjele jedinstvene vrste prilično osjetljive na ljudske aktivnosti.

Studija tvrdi da bi povećanje stope izumiranja biljaka moglo biti posljedica gubitka staništa vrsta koje se nalaze na malom geografskom području.

Neki od reprezentativnih primjera biljaka koje su izumrle u zadnja dva stoljeća su aromatično čilsko sandalovo drvo i povezano trojstvo koje nema lišća. Kod te biljke je samo cvijeće vidljivo iznad tla.

Ipak, nije sve tako crno. Izvješće spominje i neke dobre vijesti. Naime, čak 430 biljnih vrsta je ponovno otkriveno nakon što se smatralo da im više nema traga.

Izvor: geek

Gradonačelnik u “Agrozoni”

Adžić je naglasio da je ovo najveća investiciji na području Agroindustrijske zone, te da se radovi na ovom objektu privode kraju.

„Iza ove investicije stoji italijanska kompanija “Kalcedonija“, vrijednost investicije iznosi 20 miliona evra, a u konačnoj fazi ova fabrika bi trebala da zapošljava oko 500 radnika. Trenutno fabrika ima trening centar u iznajmljenom prostoru ali želja vlasnika je da se što prije presele u nove prostorije odnosno jedan dio ove fabrike  koji je će ubrzo biti spreman za rad“, dodao je Adžić.

On je istakao da  Gradska vlast kontinuirano radi na stvaranju svih infrastuktrurnih preduslova za konekciju objekata u Agroindustrijskoj zoni na vodovodnu, kanalizacijonu i strujnu mrežu.

„Gradiška je prepoznatljiva i pogodna sredina  za relizaciju domaćih i stranih investicionih projekata i ona opravdava svoj status grada sa BFC sertifikatom sa povoljnim uslovima za  investiranje. Pored ovog privrednog subjekta na području Agroindustrijske zone uspješno posluje još preduzeća, što je pokazatelj da Gradska uprava ozbiljno radi na razvoju privrede“, istakao je Adžić.

Vlasnik kompanije „Kalcedonija“ Frančesko Lufoli rekao je da je prije godinu dana počeo da gradi fabriku u Novoj Topoli i da je uz pomoć grada i gradonačelnika u kratkom roku uspio da završi dosta radova.

„Trenutno sve faze završetka ove fabrike nisu gotove ali krajem juna će jedan dio fabrike biti završen, u koji će biti preseljen trening centar i započeta proizvodnja. Razlog zašto sam baš odlučio otvoriti pogon  na području Gradiške su blizina graničnog prelaza, veliki broj radnika koji traži posao i blizina naše fabrike u Varaždinu“,  rekao je Lufoli.

KROZ PROJEKT ‘SMILE’ U ODRŽIVOJ URBANOJ MOBILNOSTI

Grad Gradiška, u saradnji sa agencijom LIR Evolution, u okviru ADRION projekta SMILE, radi na pripremi Plana održive urbane mobilnosti (SUMP). SUMP je u skladu sa smjernicama koje preporučuje Europska unija. U dosadašnjim aktivnostima pripremljeni su scenariji mobilnosti, razvijen je upitnik za prikupljanje podataka od svih ključnih aktera i održani su preliminarni sastanci kako bi se odredile glavne smjernice za daljnji razvoj mobilnosti na području Gradiške.

Gradiška u koordinaciji sa LIR Evolution, radi na izradi Urbanističkog plana održive mobilnosti – SUMP u okviru projekta Adrion SMILE. SUMP se zasniva na opštim smjernicama koje preporučuje Evropska unija. Kao rezultat već provedenih aktivnosti, Grad je pripremio scenarije mobilnosti, razvio upitnik za prikupljanje informacija od ključnih aktera i organizirao sastanke kako bi odredio glavne smjernice za daljnji razvoj mobilnosti na području Gradiške.

Koncept SUMP u planiranju mobilnosti predstavlja predanost potrebama svih zainteresiranih strana i ističe upotrebu aktivnih načina prijevoza, posebno pješačenja i biciklizma. Pitanja kao što su zagađenje bukom i emisije stakleničkih plinova iz transporta su takođe veoma važna.

Bitka na Kozari

Bitka na Kozari, zvanično operacija Zapadna Bosna (nem. West Bosnien), je bitka iz Drugog svjetskog rata koja se vodila u junu i julu 1942. godine na području bosanskohercegovačke planine Kozare između partizana i osovinskih snaga.

1942. zarobljene Kozarčane kroz Topolu (u pozadini danas “Kafana kod Čiče”sprovode u logor.

Kozara je, usled svog položaja u odnosu na savsku, unsku i vrbasku komunikacijsku liniju, kao i u odnosu na važan rudnik Ljubija, bila oblast od velikog značaja za okupacionu upravu. Stoga su preduzete brojne ofanzivne operacije protiv partizana na Kozari. Među njima se, kako po žestini borbi, tako i po značajnom stradanju civilnog stanovništva, ističe operacija Zapadna Bosna, vođena od 10. juna do 15. jula 1942.

Tokom proljeća 1942. partizanski pokret u zapadnoj Bosni je znatno ojačao. To je dovelo do oslobođenja Prijedora i Ljubije 16/17. maja i osnivanja Prve krajiške brigade 21. maja 1942. Iako se ovo odvijalo u periodu minimalnog nemačkog vojnog prisustva u Jugoslaviji, pacifikacija postignuta u Srbiji i drugim delovima Bosne omogućila je nemačkoj komandi formiranje znatne borbene grupe. Nju sačinjavali delovi 3 (od ukupno 4) njemačke divizije, kao i glavnina upravo formiranog Prvog zbora (korpusa) NDH.

Osovinske snage su 10. juna otpočele koncentričan napad na partizane iz svih okolnih garnizona. Nakon opkoljavanja, formirale su široke zaprečne pojase oko Kozare i krenule u sistematsko potiskivanje i iscrpljivanje branilaca. Odbrana, u početku uspješna, je nakon desetak dana neprekidnih borbi počela slabiti uslijed gubitaka, zamora i nestanka municije.

Partizanski delovi koji su se našli van obruča, primenili su dve vrste dejstava radi pomoći opkoljenim snagama. 3. i 4. bataljon uporno su pokušavali da se probiju u obruč radi pomoći, što je i uspelo delovima 4. bataljona. Ostale snage, 1. i 2. bataljon brigade, i 1, krajiški odred, pokrenule su niz energičnih napada na okolne garnizone radi privlačenja na sebe delova osovinske operativne grupe. Izvršeni su uspešni napadi na Dobrljin, Bosanski Novi i Sanski Most.

Ovo ipak nije dovelo do slabljenja i odvajanja značajnih efektiva operativne grupe Zapadna Bosna. Dovođenjem pojačanja, pritisak na opkoljene snage je pojačavan, što je dovelo do krize odbrane.

Suočeni s nemogućnošću daljeg odolevanja, borci Drugog krajiškog odreda odlučili su se za proboj iz obruča. Proboj kroz višestruke utvrđene linije obruča odigrao se 3. jula 1942. u jugozapadnom delu Kozare, 15 km istočno od sela Međuvođe, u severozapadnoj Bosni.

Kroz sve linije obruča probio se znatan deo Odreda i jedan deo zbega (oko 10.000 civila). Intervencijom oklopnih delova Nemci su u zoru zatvorili brešu, ponovo uspostavili obruč, i već sledećeg dana krenuli u pročešljavanje Kozare. Ostatak odreda i civili koji su ostali u obruču pokušavao je da se spasi krijući se u planini. Već prvog dana likvidirana je partizanska bolnica i pobijeno oko 300 ranjenika.

Tokom naredne dve nedelje snage Nemaca i NDH sistematski su pročešljavale Kozaru i Potkozarje. Karakteristika ove operacije je posebno brutalan postupak prema civilnom stanovništvu. Jedan broj uhvaćenih stanovnika likvidiran je na licu mesta, dok je većina transportovana u logore. Bila je očigledna namera da se područje potpuno isprazni od stanovništva, kako bi se partizani lišili baze i mogućnosti preživljavanja. Tokom operacije preko 68.000 stanovnika (oko polovina) deportovana je u logore. Ukupan broj civilnih žrtava na Kozari i Potkozarju iznosi oko 35.000 ljudi, od čega je najveći deo stradao upravo u ovoj operaciji i tokom internacije u logore koja je sledila.

Wikipedia