Arhive kategorije: Istorija

PIK “Mladen Stojanović”-Bos. Aleksandrovac

Nikola Janković,

poljoprivredni tehničar

FORMIRANA JE i TREĆA UPRAVA – BOSANSKI ALEKSANDROVAC

U oklobru 1945. godine Zemaljsko vijeće USAOJ-a u Sarajevu donijelo je odluku u saglasnosti sa Ministarstvorn za poljoprivredu da u Lijevču polju formira   živinsko poljoprivredno imanje. Na osnovu te odluke maja 1946. godine formirano je poljoprivredno imanje. Omladinsko imanje Zemaljskog vijeća NOJ Bosanski Aleksandrovac. Upravu u osnivanju sačinjavali su: Nikola Jankovic‘ Jovanka Karapetrovic, i Branko Suručić. Omladinsko imanje je bilo locirano u Bosanskom Alaksandrovcu na nacionalizovanom imanju samostana časnih sestara i djela zemljišta koje je bilo u posjedu ‘Folksdojčera Kada je imanje i formirano bilo osnovano postavljen sam za njegovog upravnika. ‘

 Imanje je raspolagalo sa 50 ha zemlje, svim potrebnim poljoprivrednim mašinama i alatom, te stočnim fondom od 12 goveda. 4 konja, 20 svinja i nešto živine. Tako je omladinsko imanje od osnivnja započelo sa ratarsko-živinarskom proizvodnjom, Broj stalno zaposlenih radnika na početku bilo je 12. Svi sezonski poslovi u ratarskoj proizvodnji izvođeni su dobrovoljnim radom omladine iz okolnih sela.

Omladinsko imanje organizovano na ovakvoj osnovi poslovalo je svega jednu godinu. Ovakav organizacioni oblik imanja naišao je na niz poteškoća i problema koji su se teško rješavali. a nije se mogao naći ni ekonomski interes nm odrediti perspektiva tako sitnog imanja, Kao upravnik, neposredno _odgovoran‘ za rad, razvoj i sudbinu imanja, uvidio sam da se mora ići na drugačiji orgamzacioni oblik. 

Sa rukovodiocima Državnog poljoprivrednog dobra u Novoj Topoli direktor bio inženjer Milan Vukić. izuzetno cijenjen kao Iičnost visokih moralnih kvaliteia. izuzetnih organizacionih sposobnosti‘ postignutih zavidnih rezultata bio sam u prisnoj drugarskoj i poslovnoj vezi.

Kako smo se ja i drug Vukić češća sastajali. jer mi je pružao pomoć u radu i rukovođenju. u jednom razgovoru prediožio sam da se Omladinsko imanje pripoji DPD, on je odmah prihvatio. Dogovorili smo se Zemaljskim vijećem

USO BiH-a da u vezu stupi drug Vukić i da prenese naš dogovor, i stav. On je to učinio, pa je uz moju pismenu saglasnost donesena odluka o pripajanju Omladinskog imanja u Aleksandrovcu Državnom privrednom dobru u Novoj Topoli Pripajanje je izvršeno u martu 1947. godine. Od tada je poslolo pod nazivom Državno polioprivredno dobro Nova Topola  uprava Bosanski Aleksandrovac za čijeg sam upravnika Odmah po pripajanju postavljen.

lstičem da ie to bilo prvo pripajanje Jednog samostalnog imanja u Lijevče polju sa Državnim poljoprivrednim dobrom u Novoj Topoli do kojeg je došlo voljom kolekliva i bez ičijeg posredovanja.

Odmah po obavljenom pripajanju uprava Dobra je izradila program razvoja ovoga distrikta. Program je obuhvatio arondacione zahvate, parcelisanje zemljišta, povećanje stočnog fonda u korist muznih krava, kadrovsko jačanje i gradnja peradarske farme.

Proizvedene žitarice isporučivane su drzavno-mlinskim preduzecima, mIijeko i mliječni proizvodi (poslije svjeza jaja i živinsko meso) bolnicama i većim radničkim menzama, tzv, “službama radničkog snabdjevanja” u Banioj Luci i Bosanskoj Gradišci.

U jesen 1947. za upravnika uprave Bosanski Aleksandrovac postavijen je Savo Ćorkovic a ja imenovan za pomoćnika upravnika. Na dužnosii upravnika distrikata Savo Ćorkovic ostaje nekoliko mjeseci kada biva imenovan za direktora Državnog poljoprivrednog dobra “dr Mladen Stojanović“. Tada sam ponovo preuzeo dužnost upravnika ove uprave i tu ostao do proljeca 1949 godine. Tana sam premjesten u direkciju dobra i postavijen za rukovodioca kadrovske i personaine službe. Tu sam ostao do jeseni iste godine, kada sam po potrebi službee napustio

Na Iični zahiijev vratio sam se na Dobro krajem decembra 1949 i proljeća 1958. godine, kada za uvijek napuštam Dobro. U medjuvremenu sam obavljao niz rukovodnih funkcija: Zamjenik direktora, vršilac dužnosnt direktora dlrektor Dobra.

Vjerujem da će o ovom burnom periodu u životu i razvoju Dobra pisati i moje tadašnje radne kolege ali neće biti suvišno da i ja istaknem značajne momete.

Provođenje u praksu Zakona o predaji državnih privrednih preduzeća na upravijanje radnim kolektivima, u izmjenjenim uslovima rukovođenja i rada na većoj odgovornosti u privrednim preduzećima.

Poljoprivredno dobro “Dr Mladen Stojanovic‘ Nova Topola u izvjesnom smlslu bio is rasadnik kvalitetnih kadrova, koji su po ocijeni republičkih nadležnih organa upućivani na druga područja u Republici na rukovodna radna mjesta.

Treba istaknuti da je formiranje i lokacija Državnog poljoprivrednog dobra u Novoj Topoli, u središtu Lijevča polja, postalo centar vrbaske doline, a time najveća mogucnost uticaja na cjelokupno Iijevčansko poljoprivredno stanovnistvo u primjeni nauke i tehnologije u proizvodnji. posebno u ratarstvu i stočarstvu. Teoretska saznanja pretakala su se na Dobru u primjenjenu nauku i kod poljoprivrednika Lijevča polja. To je velika stvar koja se odraziia na životni standard ovdašnjih zemljoradnika i svih drugih poljjoprivrednih subjekata, a veliki je to posredni interes društvene zajednice. Koliko je to istina govori ova] primjer: kada je god poljoprivredno dobro primjenjivalo nešto novo. bilo u ratarskoj ili stočarskoj proizvodnji. zemljoradnici su to u prvim godinama rada poljoprivrednog Dobra giedaii s dozom nevjerice, zatim krišom motrili, iIi stidno sa potcjenjivanjem pitali šta se to radi. Danas  pitaju, ali sa ubjedjenjem da im to i te kako treba. Mnogi seljaci su tada govorili: “Nesij talijansku pšenicu. ne valja od nje hljeb“. “Ne sij hibridm kukuruz‘ naće stoka da ga jede kao nas“, “Ne ori traktorom, ugazi zemlju‘, ‘Ne bacaj po svojoj njivi vjestačko djubre. otrovat ćeš zemiju” itd. Stanje je izmjenjeno, pa danas seljaci više vjeruju traktoristima OOUR “Ratars” nego inženjerima agronomije U pedesetim godinama teško je seljaka uvjeravati u bilo šta  on prethodno nije iskusio. To su stručno rukovodni kadrovi Poljoprivrednog dobra dobro znali pa su sa velikim strpljanjem i željom da pomognu zemljoradnicima i drustvu.

PIK “Mladen Stojanović” -DISTRIKT CEROVLJANI

Llubomir-Ljubo Lakić, poljoprivredni tehničar

Na Državno poljoprivredno dobro početkom septembra 1945. dolazi Nikola Janković gdje je zatekao agronome Rudolfa Matolnika, vršioca dužnosti upravnika i drugaricu Ružu Marković. Matolnik je Nikoli  detaljno objasnio zaduženja i tako je postao prvi ekonom Dobra, Neposredno po preuzimanju dužnosti, otpočela je aktivnost u prikupljanju stoke, inventara, opreme i dr.

U Novoj Topoli je bilo sjedlšte uprave narodnih dobara. Tu su bile tri zaprege i tri kočijaša. sa ormom i kolima u dosta lošem stanju. Uprava je te zaprege ustupila i mi smo ih preveli u ekonomsko dvorište bivšeg njemačkog naseljenika Johana Jansena, gdje je bila privremeno smještena uprava Dobra. U tom krugu bila je jedna manja prostorija koja je služila kao radnička menza, zatim jedna staja gdje su smješteni konji i jedna staja u koju su bile smještene 23 krave, raznih križanaca, 0d kojih su neke bile vrio dobre muzare. Krave su bile hranjene u štali jer je godina bila jako sušna. Trava je bila skoro sva pogorjela, tu su zatečena još dva konja od kojih je jedan bio privatno vlasništvo Miloša Novakovića  koji je bio tada pazitelj imanja.

Zaokruženo imanje sastojalo od nekoliko bivših njemačkih imanja. Protezalo se od Šlblć Hana do sela Karajzovaca i do seia Mašića, glavnom državnom cestom od Šibić Hana do raskršća koje se odvaja za Srbac i selo Razboj i na drugoj strani ceste koja vodi za Podgradce. Uzet je mlin za imanje koji se vać nalazio u Novoj Topoli (nekada pripadao Nijemcu. Pored toga mlina zaokružena ie još jedna veća parcela zemljšta koia će kasnije poslužiti za smještaj onih gazdinstava i posjednika koji su bili u granicama imanja kao npr: Prohaske, Manojlovići, Matijaši i drugi.

U krugu gdje se sada nalazi imanje bilo je mnogo posjeda bivših Nijemaca, s jedne i druge strane ceste unutrašnjih posjeda. Prilazi posjedima bili su izgrađeni tvrdi putevi od ceste prema posjedu i tvrdi putevi za koje su bila vezana okolna sela. Pokraj ceste je bilo sa obe strane mnogo kuća u kojima su živjeli doseljenici.

Bivši mlin (u kojemu su smješteni HZ RO RSP i uprava OOUR “Ratarstvo“) bio je sav razrušen i zapaljen, Preko puta toga mlina bila je škola časnih sestara, koja je također bila razrušena i paljena. Na sadašnjem ekonomskom dvorištu. Bilo je trapističko imanje koje je bilo opasano dupiim zidom od clgle visine do 2.5 m, pokriveno sa dva reda crijepa i zaliveno cimentnim malterom i staklom. Trapistički privredni centar je paljen i izgorio. To je bila ruševina osim okolnih zidova dvorišta, na kojima je postojala jedna velika željezna kapija. Pod dvije velike zgrade nalazio se podrum u kojima su bile ostale prese i nešto kalupa za proizvodnju čuvenog sira trapista. U samom dvorištu se nalazila jedna manja zgrada u kojoj je stanovao jedan Poljak sa porodicom. ranije sluga kod Trapista, a poslije iselio u Poljsku.

U selu Trošeljima našli smo dvije mlade omice kobiie, a koje su nekad pripadale Nijemcu Gabrijelu. U septembru mjesecu stigle su iz Bugarske 4 kobile i dva pastuha gidranske rase koje su bile određene za priplod. Ova grla su služila za vožnju fijakera. Ubrzo iza toga na imanje je došao  Jovo Marković prvoborac  i demobilisani kapetan prve klase. Postavljen je za pomoćnika upravnlka.

Dobru je dodjeljeno 10 pari mula upućenih kao pomoc UNRRA~e. Ostale

su kod nas do 1946 kada ih je JNA povukla za svoje potrebe. Pane Šestić je bio prvi mljekar i sirar. U Topolu su stigli prvi traktori također od UNRRA-e (marke FORDSON) i vučni dvobrazni traktorski plugovi.

Vuruna Ostoja koj se nalazio na siužbi kod Okružnog narodnog odbora, ove je traktore prevezao do Dobra. Na imanje je došao i novi upravnik Ing. Milan Vukić i tada se konačno oformila mala ekipa koja se uhvatila u koštac sa mnogim problemima i otpočeia sa pravim radom.

Sa ing. Vukiéem na imanje je sligao i Muhamed Dabulhanić koji je u prvo vrljeme bio i knjigovođa i blagajnik. Ubrzo je otvoren Žiro račun, otvoreni krediti (po raznim partijama, za nabavke i snabdijevanje Dabuihanić je otišao u rudnik Ljubiju, i tamo je nabavio dosta suđa od aluminija (porcija) i pribora za jelo. Konačno je na imanju počela i sjetva pšenice i ječma Pšenica je sijana omaške iz ruke, jer nije bilo poljoprivrednih mašina da bi se posao obavljao na savremeniji način. Vreće su donosili sami seljaci iz sela. Sjeme smo izvozili u kadama iz kupatila na poije i take obavili sjetvu na 300 dunuma pšenice i 50 dunuma ječma.

Drljanje žita obavljeno je Iokomobilom na koju se moglo vezati šest drljača, dok je nešto rađeno sa traktorskim drljačama koj je kovač Stevo Ilić sam pravio. Tada je na imanje stigao Radovan Rade Gaković koji je bio nabavljač. Ujedno je bio i prvi sekretar Partijske organizacije, koja je formirana u oktobru 1945. .

Prvi novi traktoristi i novi traktori dovedeni su na imanje da izvode praktične vježbe(oranje), pružale su se prve brazde pripreme za jesenju sjetvu. Zemljište je bilo jako suvo i nepodesno. ali je bila jaka volja i Ijubav za rad, Stigla  je i sjemenska pšenica na sedam kamiona. Smještena je u sadašnju kino salu. Tu je vršeno prečišćavanja sa običnim mierima‘ jer je selektor Petkus dobiven tek koncem 1946. godine, Tako  se uveliko spremalo za jesenju sjetvu. Dobijeno je i nešto sjemenskog ječma, Bran je i kukuruz koji je ostao iza Nijemaca. Radne snage je bilo malo, sve dok se nisu počeli vraćati  ljudi iz izbjeglištva

U Novo Topoli je bio formiran Iogor od Nijemaca iz koga su uzimati kao radna snaga za obavijanje poljoprivrednih radova, popravijanje stanova i štala, Formirane su i neke radionice (bravarska, kovačka. mehaničarska) U tim radionicama radili su samo ljudi iz logora, a bilo je i nekoliko naših radnika među njima je bio i kovač Stevo Ilić iz Karajzovaca. Odmah se pokazala potreba za formiranjem veće menze gdje bi se hranili logoraši, ostali radnici i službenici imanja.

Hranu smo dobijali trebovanjima od Narodnog odbora sreza Bosanska Gradiška.  Jednu zgradu u blizini ekonomskog dvorišta osposobiil smo za Radnički dom u kojem se okupljaia omladina (sa imanja i okolnih sela). Bila je formirana prva Omladinska organizacija, u kojem su bili i bivši Skojevci), Sekretar je bila Mira Risojević, ona je bila pomoćnik mljekara.

Formirana je i prva Sindikalna podružnica, a prvi predsjednik podružnice izabran je Jovo Marković, a sekretar je bio (Ljubomir Lakić). Blagajnlk je bio Pane Šestić. Bila su još dva člana Upravnog odbora

Ministarstvo poljoprivrede posudilo je dva inžinjera iz Hrvaiske (Krstu Kiša, stočara i Nikolu Mateka. ratara). Svako veče je bila dispozicija rada, na kojoj sa direktorom zajedno, izvršavali referisanje izvršenih radova. završenog rada, primani su zadatci za nastavak radova narednog dana, Bila je formirana i tzv. treća grana, koja se bavila kapitalnom izgradnjom (adaptacijom budućih stanova i ostalih potrebnih prostorija). Do zime je smješten veliki broj Ijudi. Pojedine radionice su stavljene u pokret. Raspoređivanje radnika i zaprega na radna mjesta i tekuće poslove svakog dana pripalo je Ljubomiru Lakiću.

Na jutarnjim dispozicijama rasporedjivani su radnici i zaprege za prioritetne radove koji su se trebali toga dana izvršiti iIi koji su se morali izvršiti u dogledno vrijeme.

Po odobrenju Komande logora iz Nove Topole osposobljene su dvije veće zgrade, u koje su smješteni logoraši, Oni su bili raspoređeni na stalna radna mjesta. Naši radnici su bili slabo obučeni i odjeveni. Odvojen je jedan Nijemac logoraš koji je pravio klompe za radnike. Veći dio tekstilne odjeće dobijan je od NO Bos. Gradiška i od Crvenog krsta, Pokrenut je mlin u Novoj Topoli koji  je mnogo koristio, jer je od njegovog ušura korišteno brašno za hljeb. Ostalo je korišteno za stočnu hranu.

Drugom polovinom mjeseca oktobra preuzete su junice koje su stigle lađama u Vukovar. To je također bila pomoć UNRRA-e Junice su bile sivosmeđe alpske pasmine. Preuzeto je oko 60 komada na Vukovarskom imanju ‘Ovčara“.

Zbog nedostatka radne snage išli su i 10 Iogoraša i 2 naoružana čuvara. Junice smo transponovane željeznlčkim vagonima do Okučana. a odatie pješke. Željeznica je bila jako opterećena, pa se uz velike napore stiglo do Okučana. Taj put je trajao oko osam dana.

Najveća je borba bila za pojenje stoke, jer je na prugama bilo otežano snabdjevanje vodom. Hrana za stoku dobivena je od samog imanja Ovčara.

Za ove junice bile su pripremljene postojeće adaptirane štale.

Stočari su bili logoraš Anton Kale, koji je bio pravi stručnjak za taj posao. Dobijeno je također i deset pari kobila od UNRRA-e koje su bile smještene u Osjeku na Tenskom Antunovcu, jednoj od uprava Poljoprivrednog dobra Osijek.

Kobile su dopremili u Novu Topolu. Veiiki doprinos kod izbora kobila za naše Dobro imao je  Risto Antunović, tadašnji generalni direktor Poljoprivrednog dobra Belje.  Nije bilo dovoljno orme, za  zaprege. Po saznanju da ih izrađuje Vojno tehnički zavod u Sarajevu naručeno je dvadesel pari ormi i dvadeset komada zaprežnih kola, Nacne za kola pravili su sami, točkovi su bili drveni okovani željeznim šinama.

Do dobivanja ove opreme, jedan broj mula davano je seljacima na posudbu da obavljaju Jesenju sjetvu, a jedan broj koristili u  poslovima na imanju. U nedostatku opreme kupljeni su štrikovi-kajase i povodce  ulare, Pred kraj mjeseca oktobra 1945 došla je naredba da u preduzeću “Mesopromet” Beograd preuzmu svinje za tov. Na taj put išli su Lakić  i dva pratioca. Iz Beograda su se uputili na Ub jer je  trebalo da se izvrši nakup svinja Pošto tu nisu našli svinje vratili su se opet u Beograd ali svinja nije biio U januaru mjesecu 1945. godine preuzeli su u Subotici 200 komada nazimadi, vozom dopremili do Okučana i kamionima do Nove Topole.

U januaru mjesecu 1946, godine u Topolu su stigli i neki novi službenici, upućeni od Ministarstva poljoprivrede. Popunjavaii su 39 mjesta u žitnom i tehničkom magazinu. Na Dobru su često doiazili pomoćnici ministra poljoprivrede viade NR BiH inženjer Abdurahman Tupara i Džemal Drace. Naročito čest gost Dobra bio je  Tupara. Prisustvovao je našim sastancima i konferencijama, učestvovao u raspravama i davao korisne savjete, Mnogo je doprineo izgradnji Nova Topole.

U prolieće 1946. godine na Dobro je stigla ekipa geometara iz NOS-a Bos. Gradiška koju su sačinjavali. Rastko Mikulić. Enes Maglajić i Romano Maier. Oni su izvršili premjer imanja izdvajali su privatno od društvenog zemljišta uz prisustvo članova Debra radi njihove arondacije i dobijanja u zamjenu drugih parcela.van posjeda Dobra. To je trajalo skoro čitavu 1946. godinu. Na dobro je 1947. godine došla i ekipa stručnjaka iz Zagreba koja je pomogla u izboru lokacije za izgradnju pojedinih objekata. Poslije toga iz Zagreba je stigao i prof, dr, Karin Prsačić-Sosiarit, koji je izradio prvu gospodarsku osnovu Dobra. Svim ovim ekipama trebalo je obezbjeditl smještaj, ishranu. prevozna sredstva Naročito je teško bilo sa prevozom pa smo nabavili dva fijakera putem raznih akcija kojih je bilo mnogo u Novoj Topoli  rušeni su neuponrebljivi objekti i čistio teren za nove objekte‘ Građevinske radove na novim objektima preuzelo je Građevinsko preduzeće “Pavao Radan“ iz Banja Luke, pod rukovodstvom inženjera Jave Vulina. Prvo je uslijedila izgradnja velike šupe sjenika. staje za goveda, remize a zatim adaptaclja bivših trapističkih skladišta.

Kao materijal za ovu gradnju korištena je cigla bivših zidina trapističkih objekata. Oblovina je nabavljana iz državnih šuma u okolini Podgradaca i rezana je na tamošnjoj pilani. Građa je  uglavnom prevožena zaprežnim kolima, a ponekad  smo se koristili i šumskom željeznicom iz Podgradaca u dužini od 15 km. Kad su geometri završili premjeranje Dobra i postigli nagodbu sa privatnicima bolja su se imanja našla u krugu Debra, zvučene su granice utvrđenih tabli.

Omeđavanje je rađeno zaprežnim plugom i kočijaš Stojan ŠIjivar je imao “Strašno oko“ za pravac izvlačenja brazda 0d 2000 metara dužine. Godine 1946. stigli su i traktori Fordson Mayor. Bilo ih je 5, od njih jedan je imao gumene točkove. zbog čega je bio podesan za transport Na ovim trakiorima su radili traktoristi Rajko Vidović, Mile Balaban, Mile Vuruna, Anton Mur i Fric Satlmajer. 

Ovi traktori su bili stalno iskorištavani oko oranja. sjetve i drljanja. Dobijene su i prve drijače koje su se mogle kačiti na ove traktore sa hidraulikom a mogle su i da nose sva viseća oruđa. Naše istovarne stanice bile su Okučani i Zalužani. Na ove stanice je stizalo mnogo robe koja je slata distribmivnim putem, U toku 1946. godine dodijeljana su dva kamiona jedan 0d 4,5 tone marke “Ševrolet“ i drugi manji marke “Gal” iz SSSR, Na ovim kaminoima prvi šoferi bili su, Živko Novaković i Ivica Glavaš.

Ova su dva vozača bili dobri automehaničari. Negdje kod Bos. Novog pronašli su neispravan kamion marke “Diamon” od 10 tona i motor od nekog njemačkog tenka kojeg su izvadili i dopremiii na Dobro. Motor su ugradili u kamion i osposobili ga za upotrebu. Kamion je bio veiika pomoc Dobru, pa je konačno pitanje transporta bilo riješeno. Za vozača kamiona postavljen je Bogdan Novković.

Vozila su radila u više smjena jer je bilo vrlo mnogo transporta. Da bi stoku mogli ishraniti, u toku 1946‘ godine, jer se broj stoke osjetno povećao sijana je  jara zob, stočna repa, sirak i druge trave, Oformljen je manji povrtnjak kojim je jedno vrijeme rukovodio jedan logoraš, a potom ga preuzeo Bogdan Makić iz Romanovaca. Pored proizvedenih količina stočne hrane na Dobru je morao bili izvršen nakup još dosta količina sijena i krmiva za ishranu.

U tu svrhu objavljeno je u okolnim selima da Državno Dobro otkup|juje sjeno, a zaprimano je komisijski, Vršena je procjena vozova od oka Jednu količinu sijena dobili smo od preduzeća “Stočar‘ koje je imaio na području Srbca svoju otkupnu mrežu (rukovodio je Nikola Backonla) Skupijeno je sijeno na tadašniem imanju Cerovljani. U toku žetve sve pokošeno zrno pokošeno je sa akcijama. ručno i sadjevano u kamare. Osposobljene su mašine za vršidbu. iokomobili i samohodi- Njima je rukavao Branko Baštinac iz Romanovaca On je kod bivših vlasnika radio sa tim istim mašinama.

U proljeće 1946 godine zasijane su neke količine kukuruzom. Špartan sa zaprežnim sparatarima, a okopavano dobrovoljnim akcijama. Jedan broj radnika angažovan je kao sezonska radna snaga.

Nabavijen je veliki traktor za oranje puteva da bi se 59 tabli mogle objediniti

Prilikom rada u poljima i kraj same ceste nađen je veći broj parlizanskih grobova. Formirana su dva kompleksa zvana “Partizansko groblje“. Nedjeljom smo vršili kupljenja i prenosili posmrtne ostatke u zajedničke grobnlce. Podignut  im je skroman spomenik.

Početkom godine 1947. za upravnika distrikta (uprave) Cerovijani postavljen je Ljubo Lakić. To imanje je takođe zatečeno u lošem stanju a kuće, koje su bile građene od ćerpiča, porušene i bez vrata i prozora. Trebalo je odmah prići saniranju objekata To je radila  postojeća radionica u Novo] Topoll

Sve je pripremljeno za stanovanje do kraja marta kada je doseljen inventar za menzu i kancelariju, Preseljeni su i dva iii tri para konja i kočijaše koji su bili blizu toga imanja. Nešto radnika primili su iz okolnih sela: Cerovljani, Satari i Bukvik. Pored dužnost upravnika Ljubo je vodio i menzu i priručni magazin i to sve dok nisu stvorili uslove za prijem jednog grupovođe.

U  mjesecu aprilu u Ceruvljanima izvršeno je oranje i sjetva jare zobi. jer se prlje nije moglo početi sa radovima zato što je zemljišie bilo izloženo uticaju podzemnih voda U tom mjestu je bilo ratno poprište, zemljište je bilo jako zakorovljeno i izrasla je šikara. To smo morali čistiti da bi se stvorile obradive površine posijana je zob, od koje je proizvedeno oko 11 vagona zrna,

Tokom Ijeta je izvršena kosidba samovezima i vršalicama. U toku jeseni

pobrano je nešto kukuruza koji je smješten na postojeće tavane. U maju  iz Topoie preseljene su tri krave da bi  imali mlijeka za menzu. Preseljeno je i oko 40 komada junica koje su se nalazile preko ljeta na ispaši u Cerovljanima.

U proljeće je počela izgradnja jedne otvorene staje za smještaj junica u toku zime. Međutim, u staju su prvo došIe svinje nabavljene iz prvog otkupa na području okolnih sela u toku 1947. godine. Svako domaćinstvo je dobilo rješenje koliko mora predati svinja u naš objekat (od 1-4 komada) to je određivala posebna komisija Narodne vlasti. U komisiju za prijem svinja bili su određeni: Đorđo Dragojević. sekretar mjesnog odbora. Branko Sladojević i Ljubo Lakić. Prvog dana otkupa koji je trajao 7 sati ujutru do 7 sati naveče, sakupljeno je 700 komada svinja. Svinje su odmah cijepljene i nakon karantina bile odaslane u Novu Topolu,

S proljeća 1947. godine na Dobro su počeIe pristizati ekipe Poljoprivrednog zavoda iz Banja Luke koje su postavljale oglede sa raznim travama. Ogledno

polje nalazilo se u blizini bivšeg Baltovog kućišta. I na ovom disiriktu su radiii geometri iz Bosanske Gradiše. Proveli su arondaciju. Po istom sistemu snimili su imanje. Postaviii su geometarske tačke kao i u Topoli. Na taj način  izvukli i parcelisali table koje su imale svoje brojeve.

U to vrijeme logoraši su otišli van Bosne, a na njihovo mjesto došlo je nešto  Grka koji su se nalazili u izbjeglištvu u našoj zemlji i bivši Njemački vojnici – zarobljenici. Među njima imali smo Čeha veterinara Karela Fihla koji je kasnije ostao na Dobru i tu proveo više godina, Zatim nekoliko traktorista i ostalih majstora.

Plodosmjena usjeva vršena je u dogovoru Kolegijuma stručnjaka i na taj način su gajene mnoge kulture. iz svega se vidi da se tada nije moglo nešto drugačije ni uraditi.

PIK “Mladen Stojanović”

KAKO SMO POČELl?

Sjećanja nekih od prvih rukovodilaca  radnika Državnog poljoprivrednog dobra u Novoj Topoli biti će ispričana u nekoliko članaka.

Milan Vukić, dipl. inž. polj.

KAKO JE POČlNJALA ORGANlZACIJA ‘ DRUŠTVENOG SEKT0RA U poljoprivredi u Lijevče polju.

Centralni dio Lijevče polja uz cestu Banja Luka-Bos. Gradiška dočekao je oslobođenje napušten i opustio. Bivši njemački doseljenici povukli su se iz Lijevča (kao i drugih krajeva BiH! zajedno sa njemačkim trupama. Ovi njemački doseljenici kolonizirali su ove krajeve u doba Austro-ugarske vladavine u ovim krajevima, pod vrlo povoljnim uslovima. To im je omogućilo da brzo privredno napreduju. Njihova imanja su uskoro postala napredna poljoprivredna gazdinstva. Pred drugi svjetski rat ona su raspoIagala velikim brojem vršalica, parnih lokomotiva, sijačica, okopačica, kosačica, trijera, krunjača. i drugih poljoprivrednih sprava. Samo u Novoj Topoli imall su 3 veća motorna mlina.

U Novoj Topoli imali su svoj pogon za otkup mlijeka i proizvodnju čuvenog sira ”Trapista” iz samostana u Banja Luci. Na tom mjestu niknuće ekonomsko dvorište Poljoprivrednog dobra Nova Topola.

Pred kraj rata njihovo povIačenje zajedno sa njemačkom vojskom predstavljalo je normalan slijed događaja. Može se shvatiti što su okolni seljaci, odmah nakon njihovog povlačenja, razvukli veći dio njihovog poljoprivrednog inventara smatrajući da na to imaju nekakvo pravo. s obzirom na štete pretrpljene u ratu. Ovo se događalo i pored toga što je odmah poslije oslobođenja organizovana okružna uprava narodnih dobara u Bos. Gradišci, Banja Luci, čiji je zadatak bio da se sva imovina njemačhih koIonista sačuva kako radi organizovanja društvenog sektora u poljoprivredi, tako i za dodjelu zemlje. zgrada i poljoprivrednog inventara bezemljašima i za kolonizaciju boraca NOR-a.

Sredinom Ijeta 1945. godine zabrujali su prvi traktori u Lijevču. Naime, sredinom avgusta mjeseca odjeljenie za poljoprivredu Okružnog narodnog odbora Banja Luka organizovalo je kurs za traktoriste kao pripremu za prlhvatanJe traktora koii su očekivani kao pomoć UNRRA-e (poslijeratna pomoć Ujedinjenih nacija zemljama stradalim u ratu).

Kurs je organizovan u Novoj Topoli. Upravnik kursa bio je Milan Vukić, a predavači su još bili: Ozren Radulović iz Banja Luke, Rudolf Matolnik i Bogdan Marčetić. Ova prva grupa traktorista izabrana je iz redova istaknutih omladinaca i omladinki (neki od njih su bili i borci) iz Lijevča i Potkozarja. Biio ih je oko 40, Od čega 4 omladinke Učiii su sa velikim entuzijazmom i marijivošću‘ Mnogi od njih kasnije su postali brigadiri traktorskih brigada, poslovođe službi za održavanje, neki su završili mehaničarski zanat, a neki su postali rukovodioci mašinsko-traktorskih stanica iIi njihovih odjeljaka itd.

Kurs je trajao mjesec i po dana i to najprije teoretska nastava, a kad su stigli traktori i praktično poznavanje motora i praktično rukovanje traktorom i najzad prvo oranje. Ovaj posao vrio uspješno su sa traktoristima obaviii  Đoko Popović i Nijaz Todorovac, mehaničari iz Banja Luke.

Prva partija traktora sastojala se od 32 “Fordsona” sa metalnim točkovima. a dodijeljenl su tek formiranoj Mašinsko-traktorskoj stanici u Novoj Topoli koja je nastala od radionice “Lamers” Leo Lamersa i Državnom poljoprivrednom dobru u Novoj Topoli.

U Oktobru 1945. godine premješten sam sa Srednje poljoprivredne škole Banja Luka za direktora Poljoprivrednog dobra u Novoj Topoli (kasnije ée dobiti ime narodnog heroja Dr Mladena Stojanovića) sa zadatkom organizovanja krupnog društvenog poljoprivrednog gazdinstva na zemljištu bivših njemačkih kolonista u Lijevče polju. Na imanju sam zatekao ing: Rudolfa Matolnika kao vršioca dužnosti upravnika i Ružu Marković apsolventa agronomije, kao agronoma. Oni su uspjeli da obave jesenju sjetvu na dijeiu površina, što je u to vrijeme predstavljalo težak, ali vrlo važan zadatak.

Primopredaja dužnosti direktora iskorišćena je da se napravl prva inventura koja je poslužila i za otvaranje prvog knjigovodstva. Za šafa računovodstva postavijen je Muhamed Dabulhanić takođe sa Srednje poljoprivredne škole Bania Luka.

Prvi krupniji posao u vezi sa organizovanjem dobra bio je utvrđivanje zemljišnih površina koje će biti uključene u imanje. Vodeći računa o potrebama zemljišta za boračke porodice, bezemljaše i siromašne seljake postignut je sporazum da se za poljoprivredno dobro odvoje površine od oko 1600 ha. Granica Dobra je počinjala od raskršća glavne ceste Banja Luka – Bosanska Gradiška i puteva za Mašiće i Seferovce do raskšća sa putevima za Srbac i EIezagići-CerovrIjani.

Pored ovog glavnog distrikta Dobra izdvojeno je u selu Cerovijanima 600 ha.

Naknadno, proljeća 1947. godine. Dobru je pripojeno imanje Zemaljskog odbora USAO BiH u Bos. Aleksandrovcu, a kojlm je rukovodio Nikola Janković

Naredni posao poslije razgraničenja Dobra bila je organizacija teritorije. izvršeno je geodetsko snimanje, podijela imanja na table (u Nova] Topoli bile su Veličine 40 ha, a u Cerovljanima i Aleksandruvcu manje) i postavljanje nove putne mreže.

Pošto je u granicama Dobra ostao izvjestan broj domaćih poljoprivrednih gazdinstava sprovedena je arondacija. Svakome je dodjeljena odgovaraiuća površina zemljišta izvan Dobra u zamjenu za njihovo zemljište koje ostaje u granicama Dobra. Onim domaćinstvima, koja su posjedovala kuće i druge objekte, Dobro je u svojoj režiji izvršilo prenos tih zgrada na nove lokacije. Za izvršenje ovog zadatka trebalo je mnogo razumijevanja i strpljenja da bi se sve uradiio na zadovoljavajući način, jer se radilo o veoma osjetljivom problemu. U svemu ovome veliku pomoć pružili su politički faktori Narodnog odbora sreza Bosanska Gradiška i njegove stručne službe, a posebno uprava katastra na čelu sa Rastkom Mikulićem.

Pripremajući prvi plan proizvodnje za 1946, godinu i razmatrajuéi potrebna i raspoloživa sredstva rada konstatovali smo da će to biti najteži problem. jer smo raspolagali sa veoma malo poljoprivrednih sprava. Do njih je u to doba bilo veoma teško doći, jer ih nije bilo u zemlji a na uvoz se nije moglo ni pomišljati. S druge strane se znalo da po okolnim selima ima dosta poljoprivrednih sprava koje su seljaci prisvojili prilikom odlaska vlasnika. Upućen je poziv svima koii su držali taj inventar da ga predaju Poljoprivrednom dobru. 

Prikupljeni inventar spasio je situaciju u nekoliko slijedećih sezona. Kako se Dobro opremalo traktorskom mehanizacijom, zaprežne sprave su putem licitacije rasprodate po niskim cijenama okolnim seljacima.

U cilju obezbjeđenja stanova za radnike, smještajnog prostora za stoku. poljoprivredne sprave za skladišta i druge potrebe korišteni su objekti njemačkih kolonista. Kuće kraj ceste su popravljene i date kao stanovi radnicima. Zgrade koje su se nalazile u unutrašnjosti imanja razmontirane su i prenesene i postavIjene kraj ceste i upotrebijene za stanovanje ili su od njih izgrađene radionice, nadstrešnice za mašine i sprave i druge objekte i na taj način su rješavani gorući problemi Dobra, jer drugih sredstava nije bilo,

Prvo ekunomsko dvorište i prva direkcija Dobra bili su smješteni skoro idealno u sredini imanja u Novoj Topoli na bivšim imanjima braće Jansen uz dogradnju potrebnih objekata. Tu su bile staje za 100 krava. konjušnice, radionice (mehanička, kovačka, kolarska i stolarska), magazini, nadstrešnice za mašine, mljekara i drugi objekti.  

Stočarska proizvodnja započeta je sa 80 krava montalonske pasmine koje su dobivene 0d UNRRAAe od radne stoke raspolagalo se sa 30 pari mula i 10 pari radnih konja

Slijedeći zadatak kadrova na Dobru bio je izrada perspektivnog plana razvoja Dobra i u vezi s tim izgradnja novih proizvodnih i drugih potrebnih objekata u novim ekonomsklm dvorištima.

Prijedlog perspektivnog plana izradilo je stručno rukovodstvo Dobra. a odobrila ga je Glavna direkcija poljoprivrednog dobra Ministarstva poljoprivrede. Po konceptu Plana distrikt Nova Topola treba da se razvija kao ratarsko-stočarski objekti na kome će dominirati proizvodnja pšenice, krmnih kultura i proizvodnja mlijeka sa preradom u sir i maslaca u prvoj fazi, a u drugoj fazi isporuka svježeg mlijeka u Banja Luku. Distrikt Cerovljani je predviđen za uzgoj podmlatka, a distrikt Bosanski Aleksandrovac za izgradnju peradarske farme.

Na bazi ovakvog plana trebalo je odrediti lokacije novih ekonomskih dvorišta i lokacije pojedinih objekata u njima.

lzbor širih i užih lokacija obavljen je zajedno sa komisijom Glavne direkcije za distrikt Nova Topola odabrana je lokacija na području bivših ‘trapista” sa slijedećim objektima 2 staje za po 100 krava, 1 staja sa 80 konja, 2 silo tornja, 1 dvostruka kukuruzana i 1 sjenik. Osim ovoga predviđena je i rekonstrukcija 2 objekta bivših ‘trapista“ za mljekaru i skladišni prostor.

Predviđena je i izgradnja prvog stambenog naselja od 20 stanova preko puta ekonomskog dvorišta.

Na distriktu u Cerovljanima predviđena je izgradnja staja sa 200 grla podmlatka goveda.

Na distriktu u Bosanskom Aleksandrovcu predviđeno je podizanje u okviru peradarske farme slijedećih objekata, 5 živinarnika  sa 10.000 nosilja i njihov podmladak, inkubatorska stanica i skladišta.

Paralelno sa ovim poslovima započeli smo obnovu šaranskih ribnjaka u Bardači (Lijevče) i Saničanima (kod Prijedora) u saradnji sa bivšim vlasnikom tih rlbnjaka g. Anurom Burdom. Ribnjaci su kasnije predati poljoprivrednim dobrima u Srpcu i Prijedoru koja su u međuvremenu osnovana.

Izgradnjom objekata u Novoj Topoli postavilo se pitanje rase za budući razvoj govedarske proizvodnje, a naročito s obzirom na to da se zbog bruceloze moralo pristupiti llkvidaciji montalonskog stada. Odlučili smo se za simentalca i to iz Podravine i Slavonije Nabavku smo organizovali preko marvogojskih udruga koie su držale selekciju goveda u tim krajevima.

Treba na kraju ovog pogiavlja reći da su svi planirani objekti izgrađeni u planiranim rokovima zahvaljujući dobroj građevinskoj operativi iz Banja Luke.

Jedan od veoma krupnih problema, od koga je zavisilo funkcionisanje svih poslova bilo je pitanje kadrova. Nedostajao je agronomski kadar, kvalifikovani radnici (mehaničari, šoferi. kovači i dr.), knjigovođe, pomoćni rukovodni kadar (poslovođe, brigadiri), stručni radnici u stočarstvu itd.

Malo pomalo skupila sa solidna ekipa koja se uspješno nosila sa svim teškoćama. Rješavanju problema kadrova znatno su doprinijeli Minlstarstvo poljoprivrede i Okružni narodni odbor. kao i solidarnost među republikama. Prvi agronomi došli su iz SR Hrvatske.

Prva rukovodeća i stručna ekipa bila je: Ing. Milan Vukić, direktor Dobra,

Jovo Marković, pomoćnik direktora, Inž. Krsto Kiš, rukovodilac stočarstva; Inž, Nlkola Matek, rukovodilac ratarstva; Ljubo Lakić, pomoćnik rukovodioca ratarsrva, Karel Fiht. veterinar; Bogdan Makić, rukovodilac povrtlarstva; Muhamed Dabulhanić šef računovodstva (kasnije Kano Šilić); Nikola Janković, upravnik distrikta u Aleksandrovcu (kasnije Savo Ćorković); Pane Šestić, poslovođa mljekare; Jozef Prohaska, poslovođa radionice; zatim poslovođe i brigadiri: Rade Gaković, Drago Ilibašić, Milorad Stojković, Miloš Novković, Pane Kecman, Milan Spasojević, Ljubo Babić, Uroš Puzić, Branko Ilić i drugi.

U cilju stručnog osposobljavanja radnika organizovani su večernji kursevi za ratare i stočare u radionice su primljeni učenici u privredi.

Neki od perspektivnih kadrova upućeni su kasnije u srednju poljoprivrednu školu u Banja Luku (Nikola Janković, Rade Gaković. Ljubo Lakić, Milan Spasojević).

U svom daljem razvoju Poljoprivredno dobro je dalo i nekoliko direktora drugim poljoprivrednim dobrima i druge rukovodioce u poljopirivredi, kao. Savo Borković postavljen ie na dužnost direklora P. D. “M Stojanovié” za direktora Oblasne direkcije poljoprivrednih dobara u Tuzli; Nikola Janković za direktora Dobra u Modriči, a zatim u Orašju kod Brčkog; Ljubo Lakić za direktora Dobra u Bosanskom Brodu; lnž. Milan Vukić postavljen je za glavnog direktora Glavne direkciie poljoprivrednih dobara BiH u Sarajevu.

U međuvremenu u Novu Topolu je došao inž Slavko Matekalo, koji je za vrijeme svog višegodišnjeg rada na Dobru bio najprije rukovodilac stočarstva, a zatim više godina direktor i ima značajne zasluge za razvoj Dobra.

Paralelno sa radom na organizovanju i izgradnji Dobra. odvijao se i intenzivan društveno-politički rad na Dobru su vrlo aktivno dijelovale: partijska organizacija, slndikalna podružnica. organizacija Narodnog fronta. Saveza boraca, omladine i žena – dakle sve društveno-političke organizacije. Ovom aktivnošću bio je zadužen Rade Gaković, koji je bio sekretar partijske organizacije i član Sreskog komiteta,

Članovi rukovodstava partijske i društvenih organizacija. kao i rukovodstva Dobra bili su često angažovani od strane sreskih rukovodstava Za pomoć okolnim seoskim organizacijama.

Na Dobru je bio podignut i društveni dom. Subotom i nedeljom to je bilo stijecište omladine sa Dobra i obližnjih sela. Za kratko vrijeme Dobro je postalo pored privrednog i značajan centar društvenog žlvota ovog dijela sreza Bosanska Gradiška, Jedna od značajnijih akcija društveno-političkih organizacija bilo je podizanje spomenika palim borcima za oslobođenje Lijevče polja, a koji su pali i sahranjeni na teriioriji Dobra. Sakupljeni su posmrtni ostaci i sahranjeni u zajednlčku grobnicu. 

Iz redova kadrova Poljoprivrednog dobra “Mladen Stojanović” bilo je dosta odbornika Sreskog i Opštinskih narodnih odbora. članova sreskog i opštinskih komiteta KPJ i (SKJ), odbora Narodnog fronta (kasnije SSRN). saveza sindikata itd.

Eto take se počinjalo. Tako su se organizovale prve poljoprivredne organizacije društvenog sektora. A to je bilo teže i složenije nego u drugim oblastima privrede. Nedostatak uzora i iskustava zamijenjivan je odvažnošću u eksperimntima: elanom i entuzijazmom. Nedostatak sredstava za rad zamjenjivan ie masovnošću i snagom mlšića (velike radne akcije omladine okolnih sela i radnika Dobra u kritičnim danlma žetve 1946. i 1947 godlne). lz svega toga. malo po malo, uz pomoć šIre društvene zajednice niko je novi kvalitet i kvantitet. lmanje se proširivalo, modernlzovalo i razvilo  u jednu od najugledniiih poljoprivrednih organizacija u BiH i šire.

Kozarski odred

Na godišnjicu borbe na Kozari kao potomak učesnika borbi na Kozari imam potrebu da objavim monografiju o Kozarskom odredu iz razloga što se pojavljuju danas autori koji u skladu sa trenutnom politikom bave se istorijom na način koji oni o kojim pišu ne bi voljeli da čitaju.

U Kozarskom odredu učestvovali su mnogi Ugrenovići pa tako i moj otac Mirko, stric Stojan, đed Đuro i drugi rođaci, tako i po majčinoj liniji Lakići, Mandići i mnogi drugi, kao i mnogi Lijevčani. Veliki broj boraca su uglavnom postali stanovnici Nove Topole i od njih formirana Narodna milicija.

Mirko i Stojan Ugrenović

Predgovor

Ovih dana slavimo 40-godišnjicu borbe na Kozari koju je u junu i julu 1942.godine vodio II krajiški NOP odred „Mladen Stojanović”. Kao što će se iz ove monografije vidjeti, bila je to jedna po mnogo čemu izuzetna borba gotovo u cijelom
našem NOR-u.
Okupator i njegove ustaške i četničke sluge nisu uspjele u svojoj namjeri da Kozaru pretvore u grobnicu partizana.
Naprotiv. I pored ogromnih žrtava naroda i vojske, Kozara je i poslije te strašne najezde ostala kolijevka partizana.
A ona je to upravo i mogla zahvaljujući dejstvu i akcijama, kako partizana II krajiškog NOP odreda, tako i naroda ratnog područja Kozare u prethodnim mjesecima 1941. i 1942. godine. Jer, upravo u tom periodu, počev od ustaničkih
julsko-avgustovskih borbi, pa kroz borbe i akcije oktobra, novembra i decembra 1941., te januara, februara, marta, aprila i maja 1942. godine ostvareno je jedinstvo
vojske i naroda.
Rezultat tih borbi bilo je i prvo oslobo

Ovih dana slavimo 40-godišnjicu borbe na Kozari koju je u junu i julu 1942.godine vodio II krajiški NOP odred „Mladen Stojanović”. Kao što će se iz ove monografije vidjeti, bila je to jedna po mnogo čemu izuzetna borba gotovo u cijelom
našem NOR-u. Okupator i njegove ustaške i četničke sluge nisu uspjele u svojoj namjeri da Kozaru pretvore u grobnicu partizana. Naprotiv. I pored ogromnih žrtava naroda i vojske, Kozara je i poslije te strašne najezde ostala kolijevka partizana.
A ona je to upravo i mogla zahvaljujući dejstvu i akcijama, kako partizana II krajiškog NOP odreda, tako i naroda ratnog područja Kozare u prethodnim mjesecima 1941. i 1942. godine. Jer, upravo u tom periodu, počev od ustaničkih
julsko-avgustovskih borbi, pa kroz borbe i akcije oktobra, novembra i decembra 1941., te januara, februara, marta, aprila i maja 1942. godine ostvareno je jedinstvo
vojske i naroda.
Rezultat tih borbi bilo je i prvo oslobođenje Prijedora i Ljubije 16. maja 1942. godine u sadejstvu sa jedinicama I krajiškog NOP odreda (podgrmečkog). Čitalac će se na stranicama ove monografije moći detaljno i temeljito da upozna, kako sa početkom NOR-e na ratnom području Kozare, tako i sa njenim razvitkom u i 1942. godini. On će vidjeti kako i na koji je način aktiv komunista Kozare uspio da oživotvori strateško-taktičku zamisao borbe Komunističke partije Jugoslavije,
predvođenu Josipom Brozom Titom, za novu Jugoslaviju, za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost naših naroda i narodnosti.
I ne samo to.
Čitalac će moći da se obavijesti o gotovo svim akcijama partizana i da stekne stvarnu, zbiljsku sliku o kozarskom partizanskom odredu i narodu Kozare. Tačnije, on će vidjeti kako se na Kozari stvarala nova narodna vojska – partizanske jedinice i nova narodna vlast – narodnooslobodilački odbori.
Tokom 1942. godine, i to maja, juna i jula, II krajiški NOP odred „Mladen Stojanović” biće, po broju ljudstva i naoružanja, najsnažniji odred ne samo u Bosanskoj krajini, u Bosni i Hercegovini nego u cijeloj Jugoslaviji. Iz svog sastava
Odred će u januaru dati Proletersku četu za Krajiški proleterski bataljon, u martu Udarni bataljon, u maju dva bataljona za I krajišku NOP udarnu brigadu, u avgustu dva bataljona za II krajišku NOP udarnu brigadu, a septembra sva četiri bataljona, sa Pratećim vodom i Vodom za vezu prerašće u V krajišku kozarsku narodnooslobodila čku partizansku udarnu brigadu.
II krajiški NOP odred „Mladen Stojanović” dobiće zaslužno priznanje. Biće odlikovan Ordenom narodnog heroja. A to je, kao što se zna, jedan jedinstven slučaj u toku cijelog NOR-a – oružanog dijela jugoslovenske socijalističke revolucije.
U svojim redovima II krajiški NOP odred „Mladen Stojanović” imao je istaknute i proslavljene junake NOR-a. Mnogi od njih su bili komandanti i politički komesari brigada, divizija i korpusa. Mnogi među njima rasijaše živote svoje na bezbrojnim bojištima širom Jugoslavije. Naš odred je dobio ime po svom prvom komandantu dr Mladenu Stojanoviću,
koga su mučki, na terenu centralne Bosne, u selu Jošavka, ubili četnički koljači 2. aprila 1942. godine.
Autori ove monografije Dragutin Ćurguz Crni i Milorad Vignjević Mali dali su nam stvarnu i zbiljsku biografiju našeg Kozarskog odreda. Trud je to i djelo vrijedno pažnje.
O II krajiškom NOP odredu „Mladen Stojanović“, o borbama partizana i naroda Kozare u samom toku NOR-a mnogi su izrekli svoj sud, dali ocjene koje neće biti prevaziđene
Tako će Đuro Pucar Stari, sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu, u decembru 1941. godine ocijeniti daje II krajiški NOP odred jedan, kako u vojnom, tako i u političkom pogledu najjači partizanski odred u Bosanskoj krajini.
Sačuvao se zapisnik — stenogram vojnopolitičkog savjetovanja komandnog sastava II krajiškog NOP odreda „Mladen Stojanović“ i članova Okružnog i sreskih
komiteta KPJ za Kozaru. To je veoma značajan i jedinstven dokumenat u našem NOR-u. Osnovna tema je bila rad i dejstvo Odreda u ofanzivi neprijatelja na Kozaru
juna i jula 1942. godine, koju smo mi nazivali „Velika ofanziva“, a narod „Ofanziva kad su grablje išle Kozarom“. Ono što smo tad konstatovali u svojoj bitnoj, određujućoj konstanti, ostalo je neprevaziđeno kad je riječ o ocjeni karaktera tih borbi i njenih rezultata.
Neposredno poslije borbi, Oblasni komitet KPJ i Operativni štab za Bosansku krajinu uputili su pismo Štabu Odreda koje su potpisali Đuro Pucar, sekretar Komiteta, Košta Nad, komandant i Osman Karabegović, politički komesar. Evo, kako su oni gledali i kakav su sud izrekli: „Organizovanje vašeg Štaba u Kozari mi ozvaničujemo… (Uoči smotre na Paležu izabran je novi štab Odreda u sastavu: komandant Josip Mažar Šoša, zamjenik komandanta Miloš Šiljegović, politički komesar Boško Šiljegović, zamjenik političkog komesara Ra tko Vujović Čoče — primjedba J. M. ). Vi dakle vodite kurs na osamostaljenju vašeg Odreda i upotpunjavanju koliko-toliko ljudstvom i oružjem. Što se tiče svih događaja i borbi u Kozari, mi mislimo da je ta borba imala ogroman značaj i da pored svih tih žrtava i gledajući je obzirom na interese cijele Krajine, kao i cijele zemlje, ona ima ogroman politički i vojnički značaj. Ima pogrešaka, da se nisu pravovremeno uvidjele neprijateljske snage i nastojalo se iz obruča povremeno izvlačiti i u samom početku tukući neprijatelja iza leđa, a što je stajalo u našim naređenjima koja vjerovatno nisu stizala do vas, kao i to da se stanovništvo u većem broju trebalo prebacivati na teren I krajiškog odreda. Kada je već došlo do te situacije i takve borbe, onda je bilo pravilno da makar i uz ogromne žrtve pružiti onakav otpor u cilju odbrane naroda, kakav ste vi pružili. Vaša borba imala je ogroman odjek u svjetskoj štampi, u Rusiji i Engleskoj. Vaša borba dala je podstreka i mogućnosti za akcije svim našim partizanskim snagama u zemlji. Vaša borba pokolebala je četničke redove. Vaša borba raskrinkala je podlu politiku okupatora i vi ste ga natjerali da otkrije svoje karte. Tako je naše gledište, a tako je gledište i Vrhovnog štaba naše partizanske i dobrovoljačke vojske, bez obzira na sve druge okolnosti“ Nismo, dakle, čekali distancu!


Danas, nakon 40 godina, pregledajući ova dokumenta i čitajući Skenderovu „Stojanku majku Knežopoljku“, te Brankove „Mrtve proletere“ — još više sam uvjeren da je procjena u svojoj osnovi ostala i tačna i neprevaziđena. Prema tome, svi mi u svojoj oštroj kritici i samokritici, i Operativni štab u svojoj bodroj poruci, i Skender Kulenović u Stojankinom zovu za osvetom, i Branko Ćopić u zovu proletera da će nova mladost donijeti nove dane i dopjevati njihove pjesme nedopjevane, u kojima će sestra poznati brata, djevojka dragog, a tužna mati sina, nismo tad, avgusta 1942. godine, ni smatrali ni osjećali da smo doživjeli poraz, uprkos strašnim i ogromnim žrtvama i stradanjima naroda i vojske.
Politički komesar našeg Odreda Boško Šiljegović, pred strojem Odreda na Paležu, 19. avgusta 1942. godine, prisjećajući se naših poginulih, naših mrtvih u borbama na Kozari, kazao je doslovice: „Sutra u slobodi, naše nove škole, naše nove fabrike, naše ulice nosiće njihova imena da bi trajno ostala uspomena na njih, naše mrtve, za slobodu pale borce i druge”

đenje Prijedora i Ljubije 16. maja 1942. godine u sadejstvu sa jedinicama I krajiškog NOP odreda (podgrmečkog). Čitalac će se na stranicama ove monografije moći detaljno i temeljito da upozna, kako sa početkom NOR-e na ratnom području Kozare, tako i sa njenim razvitkom u i 1942. godini. On će vidjeti kako i na koji je način aktiv komunista Kozare uspio da oživotvori strateško-taktičku zamisao borbe Komunističke partije Jugoslavije, predvođenu Josipom Brozom Titom, za novu Jugoslaviju, za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost naših naroda i narodnosti. I ne samo to.
Čitalac će moći da se obavijesti o gotovo svim akcijama partizana i da stekne stvarnu, zbiljsku sliku o kozarskom partizanskom odredu i narodu Kozare. Tačnije, on će vidjeti kako se na Kozari stvarala nova narodna vojska – partizanske jedinice i nova narodna vlast – narodnooslobodilački odbori.
Tokom 1942. godine, i to maja, juna i jula, II krajiški NOP odred „Mladen Stojanović” biće, po broju ljudstva i naoružanja, najsnažniji odred ne samo u Bosanskoj krajini, u Bosni i Hercegovini nego u cijeloj Jugoslaviji. Iz svog sastava
Odred će u januaru dati Proletersku četu za Krajiški proleterski bataljon, u martu Udarni bataljon, u maju dva bataljona za I krajišku NOP udarnu brigadu, u avgustu dva bataljona za II krajišku NOP udarnu brigadu, a septembra sva četiri bataljona, sa Pratećim vodom i Vodom za vezu prerašće u V krajišku kozarsku narodnooslobodila-čku partizansku udarnu brigadu.
II krajiški NOP odred „Mladen Stojanović” dobiće zaslužno priznanje. Biće odlikovan Ordenom narodnog heroja. A to je, kao što se zna, jedan jedinstven slučaj u toku cijelog NOR-a – oružanog dijela jugoslovenske socijalističke revolucije. U svojim redovima II krajiški NOP odred „Mladen Stojanović” imao je istaknute i proslavljene junake NOR-a. Mnogi od njih su bili komandanti i politički komesari brigada, divizija i korpusa. Mnogi među njima rasijaše živote svoje na bezbrojnim bojištima širom Jugoslavije.
Naš odred je dobio ime po svom prvom komandantu dr Mladenu Stojanoviću, koga su mučki, na terenu centralne Bosne, u selu Jošavka, ubili četnički koljači 2. aprila 1942. godine.
Autori ove monografije Dragutin Ćurguz Crni i Milorad Vignjević Mali dali su nam stvarnu i zbiljsku biografiju našeg Kozarskog odreda.
Trud je to i djelo vrijedno pažnje. O II krajiškom NOP odredu „Mladen Stojanović“, o borbama partizana i naroda
Kozare u samom toku NOR-a mnogi su izrekli svoj sud, dali ocjene koje neće biti prevaziđene
Tako će Đuro Pucar Stari, sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu, u decembru 1941. godine ocijeniti daje II krajiški NOP odred jedan, kako u vojnom, tako i u političkom pogledu najjači partizanski odred u Bosanskoj krajini.
Sačuvao se zapisnik — stenogram vojnopolitičkog savjetovanja komandnog sastava II krajiškog NOP odreda „Mladen Stojanović“ i članova Okružnog i sreskih
komiteta KPJ za Kozaru. To je veoma značajan i jedinstven dokumenat u našem NOR-u. Osnovna tema je bila rad i dejstvo Odreda u ofanzivi neprijatelja na Kozaru
juna i jula 1942. godine, koju smo mi nazivali „Velika ofanziva“, a narod „Ofanziva kad su grablje išle Kozarom“. Ono što smo tad konstatovali u svojoj bitnoj, određujućoj konstanti, ostalo je neprevaziđeno kad je riječ o ocjeni karaktera tih borbi i njenih rezultata.
Neposredno poslije borbi, Oblasni komitet KPJ i Operativni štab za Bosansku krajinu uputili su pismo Štabu Odreda koje su potpisali Đuro Pucar, sekretar Komiteta, Košta Nad, komandant i Osman Karabegović, politički komesar. Evo, kako su oni gledali i kakav su sud izrekli: „Organizovanje vašeg Štaba u Kozari mi ozvaničujemo… (Uoči smotre na Paležu izabran je novi štab Odreda u sastavu: komandant Josip Mažar Šoša, zamjenik komandanta Miloš Šiljegović, politički komesar Boško Šiljegović, zamjenik političkog komesara Ra tko Vujović Čoče — primjedba J. M. ). Vi dakle vodite kurs na osamostaljenju vašeg Odreda i upotpunjavanju koliko-toliko ljudstvom i oružjem. Što se tiče svih događaja i borbi u Kozari, mi mislimo da je ta borba imala ogroman značaj i da pored svih tih žrtava i gledajući je obzirom na interese cijele Krajine, kao i cijele zemlje, ona ima ogroman politički i vojnički značaj. Ima pogrešaka, da se nisu pravovremeno uvidjele neprijateljske snage i nastojalo se iz obruča povremeno izvlačiti i u samom početku tukući neprijatelja iza leđa, a što je stajalo u našim naređenjima koja vjerovatno nisu stizala do vas, kao i to da se stanovništvo u većem broju trebalo prebacivati na teren I krajiškog odreda. Kada je već došlo do te situacije i takve borbe, onda je bilo pravilno da makar i uz ogromne žrtve pružiti onakav otpor u cilju odbrane naroda, kakav ste vi pružili. Vaša borba imala je ogroman odjek u svjetskoj štampi, u Rusiji i Engleskoj. Vaša borba dala je podstreka i mogućnosti za akcije svim našim partizanskim snagama u zemlji. Vaša borba pokolebala je četničke redove. Vaša borba raskrinkala je podlu politiku okupatora i vi ste ga natjerali da otkrije svoje karte. Tako je naše gledište, a tako je gledište i Vrhovnog štaba naše partizanske i dobrovoljačke vojske, bez obzira na sve druge okolnosti“ Nismo, dakle, čekali distancu!
Danas, nakon 40 godina, pregledajući ova dokumenta i čitajući Skenderovu „Stojanku majku Knežopoljku“, te Brankove „Mrtve proletere“ — još više sam uvjeren da je procjena u svojoj osnovi ostala i tačna i neprevaziđena. Prema tome, svi mi u svojoj oštroj kritici i samokritici, i Operativni štab u svojoj bodroj poruci, i Skender Kulenović u Stojankinom zovu za osvetom, i Branko Ćopić u zovu proletera da će nova mladost donijeti nove dane i dopjevati njihove pjesme nedopjevane, u kojima će sestra poznati brata, djevojka dragog, a tužna mati sina, nismo tad, avgusta 1942. godine, ni smatrali ni osjećali da smo doživjeli poraz, uprkos strašnim i ogromnim žrtvama i stradanjima naroda i vojske.
Politički komesar našeg Odreda Boško Šiljegović, pred strojem Odreda na Paležu, 19. avgusta 1942. godine, prisjećajući se naših poginulih, naših mrtvih u borbama na Kozari, kazao je doslovice: „Sutra u slobodi, naše nove škole, naše nove fabrike, naše ulice nosiće njihova imena da bi trajno ostala uspomena na njih, naše mrtve, za slobodu pale borce i druge”


Josip Broz Tito će 7. januara 1943. godine na smotri IV krajiške NOP udarne divizije u Srpskoj Jasenici reći daje Kozara jedna od najvećih epopeja u istoriji naših naroda. On će svoje viđenje i ocjenu precizirati poslije oslobođenja u govoru preživjelim borcima Kozare: „Kozara je preživjela jednu od najtežih i u isto vrijeme jednu od najslavnijih epopeja u historiji naših naroda. Kozarska epopeja imala je za narodnooslobodilačku borbu Jugoslavije u cjelini ogroman značaj, jer to je bila prva velika bitka u kojoj je učestvovao i nenaoružan narod. U borbi na Kozari palo je mnogo žrtava za ono što mi danas imamo. To je bio početak najšire borbe za bratstvo i jedinstvo u našoj zemlji“
Bitka na Kozari juna i jula 1942. godine je, nema sumnje, jedan od najeklatantnijih primjera samoodbrane u našem NOR-u.
Bijelih zastava nije bilo. Bijelih zastava neće biti.
Eto, to je i poruka ove monografije o našem II krajiškom NOP odredu „Mladen Stojanović“.


Prof. dr Joco Marjanović

KOZARSKI ODRED.pdf

Bombardirao sam Treći rajh!

Sinoć je u obnovljenom domu “Srbija” u Topoli prikazan dokumentarni film “Aprilski rat” kao dokaz da je srpska istorija herojska kako reče Milorad Dodik i ostali učesnici demonstrirajući svoju neinformiranost po koji put evo još jedne potvrde da kriju od njih istinu. Tako ne znaju ni ko je stvorio PIK “Mladen Stojanović”, a pogotovo ko ga uništi?

Da se vratim na Ratni plan R-41

Dana 13. marta 1941. godine, 8.BP je premješten iz Zagreb do ratnog uzletišta. Puk je sada bio na ratnom aerodromu u Rovinama, Nova Topola, sjeverno od Banja Luke.
Blenheims iz 68.VG bili su raspoređeni duž aerodroma
zapadno, skriveni ispod drveća i kamuflirani sa
grmljem, dok je 69.VG bio raspoređena slično na istoku aerodroma. Osoblje puka je bilo smješteno dijelom na aerodromu, a dijelom u privatnim kućama u
obližnjem selu. Također, 4.Lovački puk ( 4.LP ) se nalazio u
blizini, nekih 4-5 kilometara južnije, na aerodromu kod Bosanskog Aleksandrovca. Osim redovnih zadatke, 4.LP trebao je pružiti podršku borcima 8.BP bombardera. Ove dvije leteće jedinice sastojale su se od 2.Vazduhoplovne brigade (2.VB) . Brigadom je zapovijedao pukovnik Jakov Đorđević “Ješa”, dok je njegov ađutant bio Luka Kandić. Pri štabu brigade takođe je bio i 704.E za vezu.


Prema ratnom planu R-41 , zadatak puka je trebao djelovati protiv neprijateljskih aerodroma, koncentriranih trupa i željezničke i cestovne komunikacije u pograničnom području susjedne Austrije i zapadne Mađarske(zapadno od rijeka Dunav). Kako je rat zahtijevao, zona operacije proširila se na teritoriju Mađarske na istočnu stranu Dunava.

Nakon vojnog puča koji se dogodio 27. marta,
8.BP sa svojim nacionalno raznolikim sastavom koji je bio
smješten na teritoriju Hrvatske banovine nisu oskudijevali
pozitivan moral ili borbeni duh. Tek od početka rata
započinju nacionalni problemi i geografski položaj jedinice, pokazati njen puni izraz. Naime, 2.VB, koja je uključivala 8.BP na hrvatskom teritoriju, bila je direktno vezana za 2.Centar veze u Zagrebu. Bila je to veza koja će biti fatalna za 8.BP .

Naime, 3. aprila 1941. k1k Vladimir Kren je dezertirao
sa aerodroma Borongaj u Zagrebu do Klagenfurta , zatim u Njemačku, u avionu Potez Po25. Tom prilikom je ponio
sa njim podatke o ratnom razmeštanju jugoslovenskog vazduhoplovstva u letenju jedinice, aerodromi, popisi mobilizacijskih mjesta, zapovijedi, jedinice i objekti na teritoriji Dravske i Hrvatske Banovine, kao i podaci za vazduhoplovni kôd radio veze. On je sve to dao Nemcima, zbog čega se promijenilo sjedište zrakoplovstva i svoj kod u noći između 5. i 6. aprila 1941. Međutim, potčinjene trupe nisu o tome obaviještene na vrijeme, dijelom jer su jedinice krenule prema ratnim aerodromima, a dijelom i zbog sabotaža Pete kolone u jugoslovenskom vazduhoplovstvu.
K1k Kren je bio u bliskim odnosima sa hrvatskim vazduhoplovcima hrvatske nacionalnosti, i sa letačkim osobljem iz 8.BP , između ostalog sa 218.E C / O kapetanom Vladimirom Ferenčinom, koji je kasnije godine postao visoko zaređeni član ZNDH . Osoba koji je bio svjedok navedenih događaja bila je pukovski ljekar i pomoćnik iz 8.BP , k1k Vićentije “Vića” Milanović:

„Tog dana, 4. aprila 1941. popodne, ( IV.VB , major Stanko Balanč, ac) iz Zagreba obavješten telefonom 8.BP C / O da zrakoplovstvo prvoklasne kapetanije
Tain Vladimir Kren, Hrvat, poletio je sa zagrebačkog aerodroma na Poteza i nije se vratio. Postojala je mogućnost da je i on pobjegao. Prije polijetanja, kapetan Kren napisao je pismo i dao ga mehaničaru koji je tog dana poslan na naše aerodrom da radi neke inspekcije u avionima. Uprava IV.VB zatražila je od regije ment C / O ( puk Stanko Diklić) da se odmah provjeri da li je ovaj mehaničar stigao na uzletište, ako je donio pismo i za koga je napisano.
Potražite spomenutog majstora-mehaničara, koji je već stigao, odmah započeli. Priznao je da je donio jedno pismo kapetana Krena i dao ga adresatu

kapetan vazduhoplovstva prve klase Ferenčina Vladimir. Kapetan Ferenčina je pozvan da se javi u štabu pukovnije, i,
na pitanje o pismu, priznao je da je primio
to. Što se tiče sadržaja pisma, rekao je da je smiješno
i da je bio zbunjen što je pismo upućeno njemu
jer on s tim nije imao nikakve veze. Kad je pročitao pismo, on
pocepao i bacio pored aviona na kojem je stajao.
Iako je već bio mrak, pismo je pocepano
komadići su pronađeni uz pomoć baterijskih svjetiljki i doneti u
stožer puka, gdje su sastavljeni komadi i pismo je pročitano. Sadržaj pisma bio je sljedeći:
“Po naredbi vođe našeg naroda (Ante
Pavelić, ac), odlazim za aerodrom Klagenfurt (Austrija).
Ti, Matija (218.E C / O, ak), Đura ( nar Đura Pihler, tehničar
nician iz 8.BP , ac) i nekoliko drugih vazduhoplovaca iz
druge pukovnije, ne mogu se sjetiti njihovih imena – DOĐITE
NAKON MENE … ”Potpisao – Kren.
Istraga ovog slučaja započela je odmah. Kapatan Ferenčina negirao je svaku vezu s njim, dok je bio kapetan
Petrović Matija (također Hrvat) službeno je bio odsutan iz
aerodroma i kada se vratio ujutro 6. aprila,
rat je već počeo i svaka daljnja istraga je bila
prekinut !! Što se tiče ostalih pojedinaca spomenutih, koji nisu bili iz naše pukovnije, njihova je komanda bila obaviješten za daljnji postupak. “
Uprkos situaciji kada su navedeni pripadnici
jedinica bi se barem suočila sa istragom pred Vojnim sudom
s vrlo predvidljivim posljedicama, i dalje su radili
8.BP ratni raspored i “učestvovao” je u ratnim operacijama kao da se ništa nije dogodilo !!!
U zoru 6. aprila, 8.BP je obaviješten o izbijajući iz rata mehaničar puka koji je sklon radio stanici, jednoj od rijetkih, koja je bila postavljen na jedan od aviona Caproni koji je služio za voz inženjerstvo pilota za višomotorne avione. Ostalo Caproni odleteo za Beograd rano ujutro sa ministrom Brankom
Čubrilović sa porodicom.
Iako su postojale konkretne naredbe za pukovnije
aktivnosti definirane ratnim planom R-41 , C / O od 2.VB puk Jakov „Ješa“ Đorđević ih nije pratio, ali je sačekao KV
potvrda za njihovu primjenu. Rezultat je takvog pristupa
pasivna akcija 8.BP , i prvog dana rata i budućnost. Da bude još gore, sve vreme rata puk Đorđević ostao pasivan, održavajući kontakt i izvještavajući od operativno područje brigade kojom je komandovao. Jedini VB sa kojom komanda KV nije imala gotovo nikakvu vezu bila je vrlo brigadi kojom je komandovao puk Đorđević. Treba podnijeti imajući na umu da je od njega trebalo da šalje izvještaje za potrebe KV-a
putem veze koja je vodila tačno kroz već spomenutu vezu
sinovski centar u Zagrebu … Svakako, ostaje pitanje zašto
brigadni puk Đorđević nije pokušao da to sazna
Pilot k1k Vladimir Kren (MVB kolona )

šta se događalo sa vezom između brigade
pod nadzorom i KV !? Napokon, imao je 704.E za vezu u bri-
Gadeov stožer na raspolaganju. Ostaje pitanje zašto nismo
koristili ga?
Kada je saznao da je Njemačka napala
dom Jugoslavije, brigada C / O zadržala je pasivan status
čekajući dalji razvoj situacije, iako postojale su jasne naredbe da se postupi u slučaju rata! Ne pre u podne 6. aprila je izvršio C / O od 8.BP puk Stanko Diklić, dana
naređenje brigade C / O Jakov Đorđević, izdati
Redoslijed:
„Izvršiti ofanzivno izviđanje austrijske teritorije sa dva bombardera 8.BP i dva uragana iz 4.LP kao njihova pratnja. Bombardera su da je iz 68.VG i 69.VG svaki.
Dva uragana iz 4.LP trebaju odrediti 4.LP C / O potpukovnik Radosav Đorđević kao borbena pratnja. ”

Određene su posade bombardera, kao i borbene pratnja. Jedna posada iz 216.E poletjela je sa 68.VG: pilot Nar Karlo Murko, posmatrač por Ivan Pandža, topnik nar Radenko Malešević. Još jedna posada iz 217.E je poletjela iz 69.VG: pilot K2K Đorđe Putica, posmatrač por Ivan Šalevič
i nepoznati topnik.
K1k Janko Dobnikar iz 108.E / 34.VG / 4.LP bio je u pratnja 216.E Blenheim, dok je nepoznato ko je letio kao pratnja do 217.E posade. Nalog je precizirao da željeznički čvor u Grazu je trebalo napasti sa 2500 metara nadmorske visine pravac Maribor. Por Murko je prvi poletio:
“14.40 je, ulazim u avion. Promatrač i ja Chanic me čekaju na svojim pozicijama. Avion je spreman. Četiri bombe, po 100 kilograma, postavljene su u trup trupa, koje se mogu baciti na meni nepoznatu metu. Mi nemamo podatke o meti i nemamo nikakvo saznanje o događajima u Grazu. Iako, što se tiče taktike, mi potpuno su spremni za akciju, apsolutno sam miran. Dan je lijep, a imam uragan iz obližnjih regiona boraca ment kao moja pratnja. Poletim …

Naređeno mi je da krenem kursom prema Maribor i da preletim preko njega na 2500 metara nadmorske visine. Evo me da krene kursom prema Gracu i baci bombe kada iznad cilja. Praćenje pruge je najbolji način da se približi meti. Kakva školska i transparentno! Kao da komanda nije dorasla za vojnu taktiku! Postavljena nadmorska visina bila je idealna za sve vrste lakih i teških ljuskica …
Iznad Aleksandrovca ​​vidim uragan označen kao pratnja. Držim kurs od 360 stepeni i brzo se penjem. Nalazim se na 2000 metara iznad grada Čazme i tada sam donošenje odluke! Neću letjeti prema Mariboru od napad iz pravca juga bio bi očit i to bi otkrilo naše namjere. Moram razmišljati o sigurnosti.S obzirom da sam sam, bez radio veze sa borcem, čak nisam interfonska veza sa topnikom koji je štitio moj rep ko je mogao dajte mi važan savjet, nemam se na koga osloniti osim na sebe.
Iako na tone savremene radio opreme laže negdje u našoj bazi, mi smo ovdje bez nje. Tako apsurdno! Jedina obrana od neprijateljskih lovaca i flak će biti mala visina leta. Odlučio sam da letim iznad jugoslovenske teritorije što duže i krenuo sam kursom prema Murskoj Sobota. Tamo sam počeo spuštati, jer moram prijeći granicu držite na visini vrhova drveća kako biste uštedjeli vrijeme i otežali ga posmatračke stanice da me primete. Letim visoko samo 700 metara iznad Goričkog. Ne vidim naša pratnja bilo gdje. Nastavljam naglo zaroniti. Pravim naglo skretanje lijevo i spuštanje aviona iznad doline rijeke Raab, čija će me obala gotovo zaštititi
dok ne dođem do cilja. Letim tik iznad vrhova drveća, dok krošnje drveća lete nestati ispod mojih stopala, i na lijevoj strani i pomalo više, put leži pun vojnih kolona. Sve ovo mora
biti pomalo zbunjujući za mog promatrača, ali ja sam u miru za sada mi ne prijeti nikakva opasnost. Gledam nebo. To je jasno. S lijeve strane vidim cestu krcat tenkovima. Ispod mene je pruga, gore što gutam 380 km na sat.

Predgrađe … Železnička stanica za teret je preda mnom. Dižem se na 300 metara i dajem znak svom posmatraču. U nekoliko sekundi izbacit će bombe.
Sad! …
Prva bomba pala je između automobila, druga na mreža željezničkih skretnica – pojavio se veliki krater … treća bomba uništila dvospratnu transportnu železničku godine … ostavljajući sve ovo iza sebe odjednom se penjem u oštrom zavoju iznad eksplozija dimnih bombi. Četvrta bomba je odletjela iznad krova spremišta, čiju eksploziju nisam vidio Penjao sam se i okretao.
Izvan sebe sam od oduševljenja. Napravio sam to! Bombardirao sam Treći rajh! To je za Beograd! …
Skrećem prema jugu – prema Mariboru. Spuštam avion odmah iznad krovova. Prelećem puteve sa civilima mašući da me pozdravi. Kakva ironija! Pomešali su jugoslovenske kokarda na krilima sa njemačkim krstom …
Dok letim cestom nailazim na kolum vojnih vozila. Pucam iz krilne mitraljeze. Probijam blagi zavoj i pucam u još jedan kratki rafal put.”

„Letimo iznad Leibniza, a zatim, dolje lijevo sa strane vidim dugu livadu s bijelim i crvenim oznakama. Jeli to aerodrom?
Lagano se okrećem i još jednom pogledam. Da, tamo, među drvećem, vidim loše zakamufliranu Ju87, Stukas. Neprijatelj! Uočili su i mene. Još jednom spuštam avion gotovo do zemlje i u pravcu Maribora.

Kući sam…”
„Manevri leta niskim nivoom spasili su mi glavu kao dva Bf109s je tajno poletio i pokušao nas uhvatiti iz direakcija sjevera. Nestao sam im pred očima …
Kada sam sletio na bazu, zatekao sam rep u kojem me udario chinegun metak. Tada mi je topnik rekao da smo bili pod pratnjom od Graca u Maribor, ali da su nas izgubili nad Mariborom. Kakvu smo sreću imali … ”
Zanimljivo je da je podoficira Murko stavio sam sebe u središnjoj pozornici bez spominjanja promatrača, 1 koji je, prema strukturi VVKJ , bio avion u avionu zadužen za sve što se događalo, za vrijeme i nakon ponovljenog borbenog zadatka primljeno. Takođe, ni u jednom od njegovih zvaničnih ili nezvaničnih izveštaja nije nar Murko spominje imena ostalih članova posade ! Svaka izmjena primljenog zadatka može se izvršiti samo uz odobrenje njegovog nadređenog direktora, u ovom slučaju njegovog posmatrača, i to nikako drugačije! Stoga, vještina u rekao je da bi napad i odstupanje od zadatka mogli bez sumnje biti dodijeljena avion C / O por Ivan Pandža,po čijem nalogu nar Murko je morao postupiti bez postavljenih pitanja.

Izvještaj austrijskih vlasti navodi sljedeće:
“U 16.02, jedan avion na putu do glavne pruge stanica, napala tvornicu automobila Weizer Waggonfabrik. Ipak promašio cilj i bacio tri bombe (po 90 kilograma) do Asperngassea. Bilo je prekasno za trinaestogodišnju djevojčicu Maria Schrotter, koja je bila u blizini mjesta gdje je bomba eksplodirala. Umrla je ubrzo nakon što je odvedena u bolnicu u Grazu. Bila je prva žrtva vazdušnog napada u Drugom svjetskom ratu u Austriji.

Takođe, materijalna šteta bila je relativno velika. Radionice građevinske kompanije Granit uništeni su 25 polumjera i svjetlosti, krovni prostor na manevarskom prostoru bio je oštećen ostarjeli , stabilni krov od 138.Gebirgsjägerregimentes uništen u Domet od 100 metara. Oko 400 stanovnika u 22-24 Eggenulica berger morala je biti evakuirana. “

Odmah nakon izvršenja misije, posada se posvetile izvještaj C / OS 2.VB i 8.BP . Lokacija vazduha luka je redovno bila označena na mapi, zajedno sa planom kretanja njemačkih snaga prema pograničnom području.
Takođe, inzistirali su da se odjednom pošalje cijela pukovnija bombardirati aerodrom sa šansama za postizanje velikog uspjeha cess. Nisu dobili odgovor. Odmah nakon Murka / Pandže /


Poletela posada Maleševića, druga posada Putica / Salević / oduslijedio je poznati topnik. Ne postoji stvarna izjava od Jugoslovenske strane, ali sigurno je da su bombardirali metu u Graz i vratio se zajedno sa uraganom u pratnji bez bilo kakvih problema. Međutim, napad je zabilježen u Austriji.