Arhive kategorije: Istorija

Bombardirao sam Treći rajh!

Sinoć je u obnovljenom domu “Srbija” u Topoli prikazan dokumentarni film “Aprilski rat” kao dokaz da je srpska istorija herojska kako reče Milorad Dodik i ostali učesnici demonstrirajući svoju neinformiranost po koji put evo još jedne potvrde da kriju od njih istinu. Tako ne znaju ni ko je stvorio PIK “Mladen Stojanović”, a pogotovo ko ga uništi?

Da se vratim na Ratni plan R-41

Dana 13. marta 1941. godine, 8.BP je premješten iz Zagreb do ratnog uzletišta. Puk je sada bio na ratnom aerodromu u Rovinama, Nova Topola, sjeverno od Banja Luke.
Blenheims iz 68.VG bili su raspoređeni duž aerodroma
zapadno, skriveni ispod drveća i kamuflirani sa
grmljem, dok je 69.VG bio raspoređena slično na istoku aerodroma. Osoblje puka je bilo smješteno dijelom na aerodromu, a dijelom u privatnim kućama u
obližnjem selu. Također, 4.Lovački puk ( 4.LP ) se nalazio u
blizini, nekih 4-5 kilometara južnije, na aerodromu kod Bosanskog Aleksandrovca. Osim redovnih zadatke, 4.LP trebao je pružiti podršku borcima 8.BP bombardera. Ove dvije leteće jedinice sastojale su se od 2.Vazduhoplovne brigade (2.VB) . Brigadom je zapovijedao pukovnik Jakov Đorđević “Ješa”, dok je njegov ađutant bio Luka Kandić. Pri štabu brigade takođe je bio i 704.E za vezu.


Prema ratnom planu R-41 , zadatak puka je trebao djelovati protiv neprijateljskih aerodroma, koncentriranih trupa i željezničke i cestovne komunikacije u pograničnom području susjedne Austrije i zapadne Mađarske(zapadno od rijeka Dunav). Kako je rat zahtijevao, zona operacije proširila se na teritoriju Mađarske na istočnu stranu Dunava.

Nakon vojnog puča koji se dogodio 27. marta,
8.BP sa svojim nacionalno raznolikim sastavom koji je bio
smješten na teritoriju Hrvatske banovine nisu oskudijevali
pozitivan moral ili borbeni duh. Tek od početka rata
započinju nacionalni problemi i geografski položaj jedinice, pokazati njen puni izraz. Naime, 2.VB, koja je uključivala 8.BP na hrvatskom teritoriju, bila je direktno vezana za 2.Centar veze u Zagrebu. Bila je to veza koja će biti fatalna za 8.BP .

Naime, 3. aprila 1941. k1k Vladimir Kren je dezertirao
sa aerodroma Borongaj u Zagrebu do Klagenfurta , zatim u Njemačku, u avionu Potez Po25. Tom prilikom je ponio
sa njim podatke o ratnom razmeštanju jugoslovenskog vazduhoplovstva u letenju jedinice, aerodromi, popisi mobilizacijskih mjesta, zapovijedi, jedinice i objekti na teritoriji Dravske i Hrvatske Banovine, kao i podaci za vazduhoplovni kôd radio veze. On je sve to dao Nemcima, zbog čega se promijenilo sjedište zrakoplovstva i svoj kod u noći između 5. i 6. aprila 1941. Međutim, potčinjene trupe nisu o tome obaviještene na vrijeme, dijelom jer su jedinice krenule prema ratnim aerodromima, a dijelom i zbog sabotaža Pete kolone u jugoslovenskom vazduhoplovstvu.
K1k Kren je bio u bliskim odnosima sa hrvatskim vazduhoplovcima hrvatske nacionalnosti, i sa letačkim osobljem iz 8.BP , između ostalog sa 218.E C / O kapetanom Vladimirom Ferenčinom, koji je kasnije godine postao visoko zaređeni član ZNDH . Osoba koji je bio svjedok navedenih događaja bila je pukovski ljekar i pomoćnik iz 8.BP , k1k Vićentije “Vića” Milanović:

„Tog dana, 4. aprila 1941. popodne, ( IV.VB , major Stanko Balanč, ac) iz Zagreba obavješten telefonom 8.BP C / O da zrakoplovstvo prvoklasne kapetanije
Tain Vladimir Kren, Hrvat, poletio je sa zagrebačkog aerodroma na Poteza i nije se vratio. Postojala je mogućnost da je i on pobjegao. Prije polijetanja, kapetan Kren napisao je pismo i dao ga mehaničaru koji je tog dana poslan na naše aerodrom da radi neke inspekcije u avionima. Uprava IV.VB zatražila je od regije ment C / O ( puk Stanko Diklić) da se odmah provjeri da li je ovaj mehaničar stigao na uzletište, ako je donio pismo i za koga je napisano.
Potražite spomenutog majstora-mehaničara, koji je već stigao, odmah započeli. Priznao je da je donio jedno pismo kapetana Krena i dao ga adresatu

kapetan vazduhoplovstva prve klase Ferenčina Vladimir. Kapetan Ferenčina je pozvan da se javi u štabu pukovnije, i,
na pitanje o pismu, priznao je da je primio
to. Što se tiče sadržaja pisma, rekao je da je smiješno
i da je bio zbunjen što je pismo upućeno njemu
jer on s tim nije imao nikakve veze. Kad je pročitao pismo, on
pocepao i bacio pored aviona na kojem je stajao.
Iako je već bio mrak, pismo je pocepano
komadići su pronađeni uz pomoć baterijskih svjetiljki i doneti u
stožer puka, gdje su sastavljeni komadi i pismo je pročitano. Sadržaj pisma bio je sljedeći:
“Po naredbi vođe našeg naroda (Ante
Pavelić, ac), odlazim za aerodrom Klagenfurt (Austrija).
Ti, Matija (218.E C / O, ak), Đura ( nar Đura Pihler, tehničar
nician iz 8.BP , ac) i nekoliko drugih vazduhoplovaca iz
druge pukovnije, ne mogu se sjetiti njihovih imena – DOĐITE
NAKON MENE … ”Potpisao – Kren.
Istraga ovog slučaja započela je odmah. Kapatan Ferenčina negirao je svaku vezu s njim, dok je bio kapetan
Petrović Matija (također Hrvat) službeno je bio odsutan iz
aerodroma i kada se vratio ujutro 6. aprila,
rat je već počeo i svaka daljnja istraga je bila
prekinut !! Što se tiče ostalih pojedinaca spomenutih, koji nisu bili iz naše pukovnije, njihova je komanda bila obaviješten za daljnji postupak. “
Uprkos situaciji kada su navedeni pripadnici
jedinica bi se barem suočila sa istragom pred Vojnim sudom
s vrlo predvidljivim posljedicama, i dalje su radili
8.BP ratni raspored i “učestvovao” je u ratnim operacijama kao da se ništa nije dogodilo !!!
U zoru 6. aprila, 8.BP je obaviješten o izbijajući iz rata mehaničar puka koji je sklon radio stanici, jednoj od rijetkih, koja je bila postavljen na jedan od aviona Caproni koji je služio za voz inženjerstvo pilota za višomotorne avione. Ostalo Caproni odleteo za Beograd rano ujutro sa ministrom Brankom
Čubrilović sa porodicom.
Iako su postojale konkretne naredbe za pukovnije
aktivnosti definirane ratnim planom R-41 , C / O od 2.VB puk Jakov „Ješa“ Đorđević ih nije pratio, ali je sačekao KV
potvrda za njihovu primjenu. Rezultat je takvog pristupa
pasivna akcija 8.BP , i prvog dana rata i budućnost. Da bude još gore, sve vreme rata puk Đorđević ostao pasivan, održavajući kontakt i izvještavajući od operativno područje brigade kojom je komandovao. Jedini VB sa kojom komanda KV nije imala gotovo nikakvu vezu bila je vrlo brigadi kojom je komandovao puk Đorđević. Treba podnijeti imajući na umu da je od njega trebalo da šalje izvještaje za potrebe KV-a
putem veze koja je vodila tačno kroz već spomenutu vezu
sinovski centar u Zagrebu … Svakako, ostaje pitanje zašto
brigadni puk Đorđević nije pokušao da to sazna
Pilot k1k Vladimir Kren (MVB kolona )

šta se događalo sa vezom između brigade
pod nadzorom i KV !? Napokon, imao je 704.E za vezu u bri-
Gadeov stožer na raspolaganju. Ostaje pitanje zašto nismo
koristili ga?
Kada je saznao da je Njemačka napala
dom Jugoslavije, brigada C / O zadržala je pasivan status
čekajući dalji razvoj situacije, iako postojale su jasne naredbe da se postupi u slučaju rata! Ne pre u podne 6. aprila je izvršio C / O od 8.BP puk Stanko Diklić, dana
naređenje brigade C / O Jakov Đorđević, izdati
Redoslijed:
„Izvršiti ofanzivno izviđanje austrijske teritorije sa dva bombardera 8.BP i dva uragana iz 4.LP kao njihova pratnja. Bombardera su da je iz 68.VG i 69.VG svaki.
Dva uragana iz 4.LP trebaju odrediti 4.LP C / O potpukovnik Radosav Đorđević kao borbena pratnja. ”

Određene su posade bombardera, kao i borbene pratnja. Jedna posada iz 216.E poletjela je sa 68.VG: pilot Nar Karlo Murko, posmatrač por Ivan Pandža, topnik nar Radenko Malešević. Još jedna posada iz 217.E je poletjela iz 69.VG: pilot K2K Đorđe Putica, posmatrač por Ivan Šalevič
i nepoznati topnik.
K1k Janko Dobnikar iz 108.E / 34.VG / 4.LP bio je u pratnja 216.E Blenheim, dok je nepoznato ko je letio kao pratnja do 217.E posade. Nalog je precizirao da željeznički čvor u Grazu je trebalo napasti sa 2500 metara nadmorske visine pravac Maribor. Por Murko je prvi poletio:
“14.40 je, ulazim u avion. Promatrač i ja Chanic me čekaju na svojim pozicijama. Avion je spreman. Četiri bombe, po 100 kilograma, postavljene su u trup trupa, koje se mogu baciti na meni nepoznatu metu. Mi nemamo podatke o meti i nemamo nikakvo saznanje o događajima u Grazu. Iako, što se tiče taktike, mi potpuno su spremni za akciju, apsolutno sam miran. Dan je lijep, a imam uragan iz obližnjih regiona boraca ment kao moja pratnja. Poletim …

Naređeno mi je da krenem kursom prema Maribor i da preletim preko njega na 2500 metara nadmorske visine. Evo me da krene kursom prema Gracu i baci bombe kada iznad cilja. Praćenje pruge je najbolji način da se približi meti. Kakva školska i transparentno! Kao da komanda nije dorasla za vojnu taktiku! Postavljena nadmorska visina bila je idealna za sve vrste lakih i teških ljuskica …
Iznad Aleksandrovca ​​vidim uragan označen kao pratnja. Držim kurs od 360 stepeni i brzo se penjem. Nalazim se na 2000 metara iznad grada Čazme i tada sam donošenje odluke! Neću letjeti prema Mariboru od napad iz pravca juga bio bi očit i to bi otkrilo naše namjere. Moram razmišljati o sigurnosti.S obzirom da sam sam, bez radio veze sa borcem, čak nisam interfonska veza sa topnikom koji je štitio moj rep ko je mogao dajte mi važan savjet, nemam se na koga osloniti osim na sebe.
Iako na tone savremene radio opreme laže negdje u našoj bazi, mi smo ovdje bez nje. Tako apsurdno! Jedina obrana od neprijateljskih lovaca i flak će biti mala visina leta. Odlučio sam da letim iznad jugoslovenske teritorije što duže i krenuo sam kursom prema Murskoj Sobota. Tamo sam počeo spuštati, jer moram prijeći granicu držite na visini vrhova drveća kako biste uštedjeli vrijeme i otežali ga posmatračke stanice da me primete. Letim visoko samo 700 metara iznad Goričkog. Ne vidim naša pratnja bilo gdje. Nastavljam naglo zaroniti. Pravim naglo skretanje lijevo i spuštanje aviona iznad doline rijeke Raab, čija će me obala gotovo zaštititi
dok ne dođem do cilja. Letim tik iznad vrhova drveća, dok krošnje drveća lete nestati ispod mojih stopala, i na lijevoj strani i pomalo više, put leži pun vojnih kolona. Sve ovo mora
biti pomalo zbunjujući za mog promatrača, ali ja sam u miru za sada mi ne prijeti nikakva opasnost. Gledam nebo. To je jasno. S lijeve strane vidim cestu krcat tenkovima. Ispod mene je pruga, gore što gutam 380 km na sat.

Predgrađe … Železnička stanica za teret je preda mnom. Dižem se na 300 metara i dajem znak svom posmatraču. U nekoliko sekundi izbacit će bombe.
Sad! …
Prva bomba pala je između automobila, druga na mreža željezničkih skretnica – pojavio se veliki krater … treća bomba uništila dvospratnu transportnu železničku godine … ostavljajući sve ovo iza sebe odjednom se penjem u oštrom zavoju iznad eksplozija dimnih bombi. Četvrta bomba je odletjela iznad krova spremišta, čiju eksploziju nisam vidio Penjao sam se i okretao.
Izvan sebe sam od oduševljenja. Napravio sam to! Bombardirao sam Treći rajh! To je za Beograd! …
Skrećem prema jugu – prema Mariboru. Spuštam avion odmah iznad krovova. Prelećem puteve sa civilima mašući da me pozdravi. Kakva ironija! Pomešali su jugoslovenske kokarda na krilima sa njemačkim krstom …
Dok letim cestom nailazim na kolum vojnih vozila. Pucam iz krilne mitraljeze. Probijam blagi zavoj i pucam u još jedan kratki rafal put.”

„Letimo iznad Leibniza, a zatim, dolje lijevo sa strane vidim dugu livadu s bijelim i crvenim oznakama. Jeli to aerodrom?
Lagano se okrećem i još jednom pogledam. Da, tamo, među drvećem, vidim loše zakamufliranu Ju87, Stukas. Neprijatelj! Uočili su i mene. Još jednom spuštam avion gotovo do zemlje i u pravcu Maribora.

Kući sam…”
„Manevri leta niskim nivoom spasili su mi glavu kao dva Bf109s je tajno poletio i pokušao nas uhvatiti iz direakcija sjevera. Nestao sam im pred očima …
Kada sam sletio na bazu, zatekao sam rep u kojem me udario chinegun metak. Tada mi je topnik rekao da smo bili pod pratnjom od Graca u Maribor, ali da su nas izgubili nad Mariborom. Kakvu smo sreću imali … ”
Zanimljivo je da je podoficira Murko stavio sam sebe u središnjoj pozornici bez spominjanja promatrača, 1 koji je, prema strukturi VVKJ , bio avion u avionu zadužen za sve što se događalo, za vrijeme i nakon ponovljenog borbenog zadatka primljeno. Takođe, ni u jednom od njegovih zvaničnih ili nezvaničnih izveštaja nije nar Murko spominje imena ostalih članova posade ! Svaka izmjena primljenog zadatka može se izvršiti samo uz odobrenje njegovog nadređenog direktora, u ovom slučaju njegovog posmatrača, i to nikako drugačije! Stoga, vještina u rekao je da bi napad i odstupanje od zadatka mogli bez sumnje biti dodijeljena avion C / O por Ivan Pandža,po čijem nalogu nar Murko je morao postupiti bez postavljenih pitanja.

Izvještaj austrijskih vlasti navodi sljedeće:
“U 16.02, jedan avion na putu do glavne pruge stanica, napala tvornicu automobila Weizer Waggonfabrik. Ipak promašio cilj i bacio tri bombe (po 90 kilograma) do Asperngassea. Bilo je prekasno za trinaestogodišnju djevojčicu Maria Schrotter, koja je bila u blizini mjesta gdje je bomba eksplodirala. Umrla je ubrzo nakon što je odvedena u bolnicu u Grazu. Bila je prva žrtva vazdušnog napada u Drugom svjetskom ratu u Austriji.

Takođe, materijalna šteta bila je relativno velika. Radionice građevinske kompanije Granit uništeni su 25 polumjera i svjetlosti, krovni prostor na manevarskom prostoru bio je oštećen ostarjeli , stabilni krov od 138.Gebirgsjägerregimentes uništen u Domet od 100 metara. Oko 400 stanovnika u 22-24 Eggenulica berger morala je biti evakuirana. “

Odmah nakon izvršenja misije, posada se posvetile izvještaj C / OS 2.VB i 8.BP . Lokacija vazduha luka je redovno bila označena na mapi, zajedno sa planom kretanja njemačkih snaga prema pograničnom području.
Takođe, inzistirali su da se odjednom pošalje cijela pukovnija bombardirati aerodrom sa šansama za postizanje velikog uspjeha cess. Nisu dobili odgovor. Odmah nakon Murka / Pandže /


Poletela posada Maleševića, druga posada Putica / Salević / oduslijedio je poznati topnik. Ne postoji stvarna izjava od Jugoslovenske strane, ali sigurno je da su bombardirali metu u Graz i vratio se zajedno sa uraganom u pratnji bez bilo kakvih problema. Međutim, napad je zabilježen u Austriji.


PAGANSKI BOG NAD BOGOVIMA

Ko je bio Bog Vid (Vit, Svetovid, Svantovitus…) i otkud on u srpskoj paganskoj tradiciji? Vid je bio bog svetlosti, obilja i rata. Biljka vid ili vidovčica dobila je ime po ovom božanstvu, a za nju su vezane razne mistične moći.

Legenda o poreklu svetog Vita, koju je zapisao Justin Popović pod datumom 15. (28) jun, priča da je za carevanja Dioklecijanova, kad oblasni upravitelj Valerijan gonjaše Hrišćane, u Siciliji živeo dvanaestogodišnji dečak po imenu Vit, sin visokorodnog i bogatog građanina Gilasa. Gilas beše neznabožac, a njegov sin blaženi Vit u detinjstvu svom prosvećen s neba čudesnom blagodaću Svetoga Duha, poznade jedinog istinitog Boga koji je stvorio nebo i zemlju.

Knez Valerijan, ljut što dečak ne htede prinositi žrtvu njihovim bogovima Zevsu, Herkulu, Junoni, Minervi i Apolonu, naredi da se dečak izbije gvozdenim štapovima, ali se njegova ruka i ruka mučitelja osuši. Bojeći se za život sina, Gilas na sve načine pokušavaše da ga odvrati od Hristove vere, ali od anđeoske svetlosti oslepe.

Bežeći pred očevim gnevom, iako mu uz Božju pomoć isceli oči, sa svojim učiteljem Modestom i dadiljom Kriskentijom, Vit se ukrca u lađu koja ih odvede do italijanske pokrajine Lukanije, mesta Alektorije, i nastaniše se kraj reke Silar. Dioklecijan ga pozva u Rim da izleči njegovog sina od demona i ludila, ali – kad to ovaj i uradi – naredi da Vita i Modesta bace u okove i umore glađu i žeđu. Oni se pomoću molitve okova oslobodiše. Naredi da se Vit stavi u kazan u kome je ključalo rastopljeno olovo, sumpor i smola, ali “anđeo gospodnji oduze silu ognju i rashladi žar i vrelinu kazana”, a Vit reče: „Dioklecijane, blagodarim tebi i tvojim slugama što mi načiniste udobno kupatilo; samo nedostaje sapuna”. Zatim Vit pobedi i strašnog lava, a Dioklecijan njega, Modesta i Kriskentiju obesi o drvo za mučenje. I odatle ih Bog spase i uze sebi kao svete mučenike, dana 15. (28) juna.

Prorok Amos

Ovaj dan, čuven u Srba po kosovskoj bici, i to pod imenom Vidovdan, od davnina je bio posvećen proroku Amosu. Amos, rođen u selu Tekuju blizu Vitlejema, “prost poreklom i životom”, beše čuvar svinja jerusalimskih bogataša. Ali on postade Božji prorok koji je odvraćao narod od klanjanja zlatnim junicama u Vetilju. Živeo je u osmom veku pre nove ere.

Hrišćanska crkva na zapadu uz proroka Amosa za 15. (28) jun vezuje i ime svetog Vita. Njegovo ime ulazi u srpske bogoslužbene knjige mnogo kasnije, preko katoličkih i ruskih izvora, ali, kako piše Miodrag Popović u knjizi “Vidovdan i časni krst”, ni tada Vit ne postaje srpski svetac, niti mu se u crkvi drži služba. „U srpskoj patrijarhalno-herojskoj sredini među ratnicima, koji se nikada do kraja nisu odrekli kućnih bogova zaštitnika, kao “borac protiv glupih idola”, kako stoji u “Žitijima svetih”, Vit nikako nije mogao biti popularan.”

Mošti svetog mučenika Vita, koji je stradao 15. juna oko 303. rodine, neko vreme nalazile su se u Parizu, a zatim su prenete u Korvej, u Vestfaliju. Sada se nalaze u Pragu.

Pretpostavlja se da Vidovdan, za koji Vuk Stefanović Karadžić u “Srpskom rječniku” iz 1818. (i to je jedan od prvih zapisa o njemu) kaže: “Vidov dan, va dne, m. 15 ti junija, kad su Srblji izgubili ka Kosovu”, potiče, ipak, još iz staroslovenskog mnogoboštva. Nemački sveštenik Helmold, zapisao je u svojoj hronici, u 12. veku, da se vrhovni bog severozapadnih Slovena zove Svetovid. “Toj im bijaše”, pisao je izučavalac paganske mitologije Hrvata i Srba Nadko Nodilo 1885. godine, “sveti jaki Vid. Naziv mu je od Vid: viditi, znati.”

Bog Vid je bog svetlosti i obilja, ali i rata, a postojao je i Vidov hram, kako je zapisao Helmond, na ostrvu Rigen, u kome su na dan boga Vida, koji pada na kraju žetve, “iz svih slovenskih krajeva prinošene žrtve”. Ovo božanstvo, čiji kip su hrišćani srušili i spalili ne bi li uništili paganski kult, spominje u isto vreme, u 12. veku, i katolički sveštenik i sekretar danskog kralja Saks Gramatikus, nazivajući ga Svantovitus.

Laza Kostić, veliki srpski pesnik, u “Jadranskom Prometeju” vidi Vida, „prehrišćansku herojsku svetlost„, koja se posle primanja hrišćanstva ponovo vratila kamenu, paganstvu, i tako sjedinila u večnu i nepobedivu svetlost kremena, a predstavlja izvor nepobedive svetlosne heroike i nadahnjuje Srbe za borbu protiv ugnjetača.

Nekadašnji vrhovni bog Hrvata i Srba, smatrao je hrvatski naučnik Nodilo, takođe se zvao Vid, kao i onaj na Rigenu. “Od Vida je vidovito dijete koje zna više nego drugi ljudi, te ide za vilama”, a mnogi junaci srpskih narodnih pesama, od Strahinjiha Bana do Miloša Obilića, zamena su za boga Vida.

U “Srpskom mitološkom rečniku” piše da su se “uoči Vidovdana palile ispred kuća vatre od slame i suhog granja; preskakali su ih mladići i devojke… i govorili: U ime Boga i svetog Vida”. Paljenje vatre je, verovatno, simbolika vezana za kult sunca, dok preskakanje vatre podseća na drevne ratničke igre. Spajanje junaštva i svetlosti smatra se svojstvenim staroj srpskoj veri.

Kao što je, prema mišljenju Veselina Čajkanovića, u Svetom Savi iz narodnog predanja oličen vrhovni bog podzemnog sveta Dajbog, tako je i u ratnicima, srpskim feudalcima – vitezovima iz narodnih pesama i priča oličen Dajbogov dvojnik, solarno božanstvo Vid, vrhovni bog stare srpske vere – bog obilja, svetlosti i rata. Tako je dolazilo i do mešanja kultnih obreda ovih dvaju božanstava, pa se, piše Čajkanović, o Božiću, nekad posvećenom kultu Dajboga, pevaju pesme i dižu zdravice u kojima se pominje i slavi Vidovo ime. Zato su Srbi neke delove njegovog kulta vezali za Božić.

“Monoteističko hrišćanstvo uspelo je zaista da nametne i Srbima svoga boga, kao vrhovnog, ali je, u naknadu za to, u obliku slave, moralo da prihvati praznovanje drugih srpskih bogova“, piše Miodrag Popović. “Beli, jaki, sunčani Vid, koji je činio srž herojskog bića srpskog naroda, oživeo je u lepoti kosovskih pesama i tamo gde neposredno nije imenovan.”

U narodu se priča da se pre Vidovdana ne jedu trešnje, a sveti Vid u zagrobnom životu ne da trešnje onoj deci čije su ih majke okusile od Nove godine a nisu ih podelile tuđoj deci.

Vid pod jastukom

“Na Vidovdan ožive predanja o kosovskoj bici, koja se odigrala na Vidovdan 1389, prepričavanjima i veličanjem kosovskih junaka (Obilića, Braće Jugovića…) i pevanjem uz gusle. Inače se ovoga dana ne peva, ne igra i ne veseli… Na Vidovdan kukavica prestaje da kuka za izginulim kosovskim junacima. Od 1913. uobičajilo se da se na Vidovdan spomenu izginuli ratnici u periodu 1912-1918. i da se deli jelo i piće za njihovu dušu“, piše u “Srpskom mitološkom rečniku”. Veselin Čajkanović u svom “Rečniku srpskih narodnih verovanja o biljkama” piše da je biljka vid, vidac, vidovka, vidova trava, vidovčica… možda dobila ime po starinskom istoimenom božanstvu. Izvesno je da se u narodu smatra kao biljka za gatanje. “Žene ga uoči Vidovdana beru i meću pod jastuk, i šta te večeri sanjaju, to će im se desiti. Devojke ga te večeri, zajedno sa prvim i poslednjim zalogajem hleba i malo soli, meću pod jastuk i zaklinju: Vide, Vide! Tako ti soli i hleba, zemlje i neba, kaži mi ko će mi biti suđen! Neka mi izađe na san!

Vid, ili kako ovu biljku još u narodu zovu vidača, smatra se kao “siguran lek od očiju, i zbog toga ga na Vidovdan bacaju i tom se vodom umivaju”. “Istoga dana u zoru, devojke u nekim krajevima posećuju izvore na kojima se umivaju pošto prethodno ubace biljku vidovčicu u vodu. Kad se sunce pojavi, okrenuti istoku, verenici se na taj dan krste i govore: Vide, Vidovdane, što očima video, to rukama stvorio.

“Uoči Vidova dne devojke, i mlađe žene, naberu trave vidovčice, i metnu je u vodu pod ruže, te prenoći”, pisao je Milan Đ. Milićević 1894. godine o “Životu Srba seljaka”. “Sutradan ustanu rano, i umiju se tom vodom, a onom travom vidovčicom, malo premažu oči, govoreći: Vidovčice, po bogu sestrice! Što očima ja videla, to rukama i stvorila! To jest, bila umešna u svakom ručnom radu!

Na Vidovdan su Srbi iznosili svu odeću “da se vidi na vetru i suncu”. Kod srpskih seljaka postoji verovanje da na taj dan treba preostalo seme izneti na sunce, kako bi niklo dogodine.

Jelesije proso sije!
Ide Vide da obide;
Što je niklo, da je diklo;
A što nije, nek ne niče!

Kosovski seljaci su govorili da na Vidovdan, u gluvo doba noći, sve vode na Kosovu poteku crvene kao krv.

Nikola Tesla-veliki jugoslovensko-američki naučnik-izumitelj

Zašto se Tesla smatra srpskim, kada se rodio u modernoj Hrvatskoj u Austro-Ugarskoj i imao austrijsko državljanstvo dok se nije preselio u SAD?

Međutim, on nije bio Srbin po nacionalnosti (tj. Nije imao državljanstvo Kraljevine Srbije), niti je rođen, niti je živeo na teritoriji današnje Republike Srbije.

Rođen je u Smiljanu, teritoriju Hrvatske vojne granice, današnje Republike Hrvatske. Ovo je teritorija u Austrijskom carstvu pod direktnom vojnom komandom. Teritorij je raspušten 1881. i uključen u Kraljevinu Hrvatsko-Slavonsku (dio novoosnovane Austro-Ugarske). U stvari, njegovo državljanstvo nije bila Austrija, već Hrvatska-Slavonija (Austro-Ugarska je na svom teritoriju odobrila tri odvojene putovnice: Kraljevinu Ugarsku, carske zemlje (aka Austrija, ili službeno kraljevstva i zemlje zastupljene u carskom vijeću). ) i Kraljevine Hrvatske-Slavonije).

(Putovnica Nikole Tesle, koju je 1883. godine izdala vlada Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Zanimljiva strana br. 1: ime kraljevstva navedeno je kao Kraljevina hrvatsko-slavonsko-dalmatinska, iako je Kraljevina Dalmacija bila zasebna kruna u Austro-Ugarskoj. Zanimljiva strana br. 2: Nikola Tesla se navodi kao Nikolaus Tesla; isto ime zabilježeno je za njegove dokumente tokom studija na Univerzitetu Austrijske politehnike u Grazu).

Tesla je emigrirao u Sjedinjene Američke Države 1884. godine, ali još je 7 godina bio državljanin Austro-Ugarske. 1891. postao je državljanin Sjedinjenih Država, a tada mu je oduzeto austrougarsko državljanstvo.

O njegovoj srpskoj nacionalnosti:

„Postoji nešto u meni što bi moglo biti iluzija kao što je to često slučaj kod mladih oduševljenih ljudi, ali ako bih imao sreće ostvariti neke svoje ideale, to bi bilo u ime čitavog čovječanstva. Ako bi se te nade ispunile, najuzbudljivija misao bila bi da je to delo Srba. ‘

O njegovoj američkoj nacionalnosti:

Teslin citat iz knjige ‘Moji izumi V – Povećavajući odašiljač’, 1919 .:

‘Papiri, koji su mi pre 30 godina pripisali čast američkog državljanstva, uvek se čuvaju u sefu, dok su moji redovi, diplome, diplome, zlatne medalje i druga odlaganja pakirani u stare kovčege.’

Poprsje Nikole Tesle na Univerzitetu Columbia, New York, SAD. Školovao se u Austro-Ugarskoj, ali nikada nije diplomirao. Tesla je dobio diplomu počasnog doktora Collegium Columbiae u junu 1894. godine.

O srpskoj nacionalnosti, hrvatskoj domovini i jugoslovenskoj naciji:

Telegram Nikole Tesle jugoslovenskom političaru Vlatku Maceku, kao odgovor čestitkama za njegov 80. rođendan 1936. godine (u prevodu Google prevodilac): „Hvala na mnogo cijenjenim čestitkama i počastima. Podjednako sam ponosan na svoju srpsku porodicu i svoju hrvatsku domovinu. Živjeli svi Jugoslaveni. ‘

O odgoju i obrazovanju u Austro-Ugarskoj:

Prijem u čast Tesli 1937. godine u New Yorku, SAD. Nikoli Tesli uručena je medalja čehoslovačkog ministra Vladimira Hurbana. Tesla je stekao univerzitetsko obrazovanje u Gracu (na Austrijskoj politehnici) i Pragu (na Univerzitetu Charles-Ferdinand), ali nikada nije diplomirao.

Budući da se nit komentara širi besmislenom konkurencijom Hrvata i Srba oko toga tko bi trebao posjedovati Teslino naslijeđe, evo dvije fotografije koje mogu voditi konstruktivniju raspravu.

Predsednik Srbije Boris Tadić i hrvatski predsednik Stipe Mesić položili su venac na Teslini komemorativnoj ploči u hotelu New Yorker, na Menhetnu, 2006. U tekstu ploče navedeno je da je Nikola Tesla bio veliki jugoslovensko-američki naučnik-izumitelj.

(s lijeva na desno): hrvatski predsjednik Stipe Mesić, Kolinda Grabar Kitarović, ministar vanjskih poslova Hrvatske, Vuk Drašković, ministar vanjskih poslova Srbije i srbijanski predsjednik Boris Tadić koji su sjedili u hotelskoj sobi New Yorker, pored Tesline fotografije sa zastavama Hrvatska i Srbija u 2006. godini.

Boris Zimmermann

Maglaj na Vrbasu

Porijeklom po materinoj liniji iz sela Maglajana smatrao sam potrebnim da napišem ovu priču koristeći podatke iz nekoliko izvora koju su napisane od Njemačkih autora. Za ove prostore to su ujedno i jedini pisani tragovi i uglavnom odražavaju viđenje sa strane kolonista.

Naselje “Rudolfstal”

Južno od Windthorsta, sela koje je kasnije postalo “velika kolonija” u augustu 1880, po izvještavajima u novinama o mogućnostima naseljavanja u ovoj regiji, doseljenike zahvatila je “emigracijska groznica” i tekla je od Hannovera, Münstera, Oldenburga i Emslanda do Bosne te je osnovano drugo nemačko naselje s nazivom “Maglaj na Vrbasu”.
Ubrzo je ovaj izbor imena nije bio sretan i od tada Naselje je naraslo izvan stvarnog sela i nemački “kolonisti” htijeli njemačko ime za svoje naselje. Kao prijestolonasljednik 12. juna 1888. godine Rudolf Austro-Ugarski posjetio je „koloniju“ u Maglaju, pitali su ga stanovnici da dozvoli da upravljaju svojim naseljem pod imenom „Rudolfstal“. Aplikacija je odobrena, kasnije u Jugoslaviji , svi nazivi su slavizirani i „dolina Rudolfa“ zamijenio je “Aleksandrovac”, na osnovu naslednika prestola Aleksandra. U toku Drugog svjetskog rata i okupacije Bosne od strane Njemačke uslijedila je još jedna promijena imena, “Aleksandrovac” je naredbom Adolfa Hitlera germanizirano i aludirajući na njegovo ime sada nazvano “Adolf Valley”. Nakon što su Nijemci protjerani, promjena imena je preokrenuta i „Adofstal“ je ponovo prozvan „Aleksandrovac“.

O početnim poteškoćama

Dobro poznata izreka glasi „Svi su počeci teški“ i pokušaj Njemaca Trebalo bi dokazati da će kolonisti pronaći novi dom daleko od Njemačke pokazalo se osobito teškim jer se porodice dolaskom u dolinu Vrbasa ubrzo nakon dolaska morala da nauče da se nose sa neočekivanim poteškoćama svih vrsta.

Na najveći izazov koji su njemački doseljenici morali savladati, pripadao je takozvanom Kmetskom omjeru. To su uvidjeli i njemački “kolonisti” manje ili više, kojima su morali otkazati samo tako da su mogli da se odsele. Kmetove se međutim nije moglo premjestiti jer su oni bili mišljenja da su njihovi preci zakoniti vlasnici ove zemalje i da imaju legitimno pravo na nju. Ali pošto njemački “kolonisti” nisu mogli biti istjerani, to je bilo neizbježno da su se te stare “navike” razbiju i da se ti orijentalni pravni pojmovi morali biti zamijenjeni. Kao rezultat toga došlo je do otpora i ukazali na austrijsku Izjava da se stara prava i navike ne smiju dirati ni pod kojim okolnostima. Zvaničnici su imali teškoća da se bave tim činjenicama u ovoj tužbi donijeti konačnu odluku s obzirom da je to pitanje udaljeno od strane najvišeg dužnosnika i ta pozicija nije bila razjašnjena.

Rezultat toga je bio da su se njemački “kolonisti” osjećali prevareno, nebrojeno puta odlazeći u Banja Luku kod okružne vlasti, uvijek se nadajući da će se konačno pronaći rješenje. Ali rezultati su u velikoj mjeri bili razočaravajući. Šef okruga Sekulić stalno je pokazivao doseljenicima da će morati biti strpljivi, jer “siromašni” domaći stanovnici imaju svoje parcele, na kojima su njihove djed i baka su živjeli, teško je ostaviti tako voljene parcele koje su veliki turski zemljoposjednici prodali. Svake godine, vlasnici predaju trećinu svoje žetve kmetovima, radi čega su morali ispuniti određene obaveze. Predloženo je “kolonistima” još po jedan komad zemlje za vinograd, ali oni nisu željeli da odustanu od nje i da mijenjanju planove jer su već kupili zemlju i platili i sada su je želili preuzeti.

Vođa okruga obećao je da će se pobrinuti za stvar i tako su doseljenici s olakšanjem vratili kući u nadi da će konačno pronaći se konačno rješenje. Prošlo je još mnogo vremena prije dugo očekivane odluke iz Okružnog ureda Gradiška “Kolonije” su postigle da Bosanci više neće stvarati probleme i “kolonistima” prilikom ulaska u zemlju i prilikom dobijanja potrebnog drva za ogrijev i više neće biti uznemirvani. Nakon prve zime, “kolonisti” su čeznuli da proljeće napokon dođe i da započnu izgradnju naselja, ali su ipak naišli na otpor mještana koji nisu pomakli ni prst da se izvuku. Tako su “Kolonisti” ponovo prinuđeni da marširaju na Banja Luku okružnom vođi kako bi se riješile stvari. Okružni ured Gradiška odmah je potaknut da prisili Bosance da odu. Čekali su 14 dana ali odgovor nije stigao. Tako je “kolonista” Michael te Best treći put krenuo u Banja Luku, nakon toga mu je okružni direktor rekao “Nema ništa od toga radi maltretiranja okružne kancelarije“ pozdravio je i nakon njega dao svoje objašnjenje „Uradi ono kako želiš“. Tako su prisiljeni da se obrate regionalnom sudu. Prošlo je nekoliko dana prije nego što je okružni vođa došao i objavio stanovnicima sretnu vijest da kmetovi moraju da napuste njemačkie porodice, po naređenju iz Banje Luka koje je došlo. Nakon samo osam dana čekanja, Bosanci su imali da teren očiste i „kolonisti“ su bili sretni što je put sada bio čist, njihov dugoočekivani san se ostvaruje. Međutim, nisu znali da je to pitanje samo prvi problem od mnogih sledećih.

Prve kuće

Nakon što su Bosanci otišli, počela je prvo izgradnja kuća kako bi olakšali život porodicama. Međutim, nije postojala nikakav materijal za izgradnju kuće, osim drveta, tako da se dostava mnogo građevinskog materijala iz Gradiške ili Banjaluke moralo skupo platiti. No, budući da doseljenicia ruke u financijskom smislu bile vezane, morali su se zadovoljiti skromnim drvenim kućama. Međutim, kolonisti nisu imali vremena za razmišljanje. Nada je bila prevelika ovdje u Bosni će konačno moći postići i graditi na onome što imaju a u svojoj staroj domovini Njemačkoj su bili uskraćeni. Ali postojala je potreba da budu inventivni. Tako naseljenici se ne ustručavaju koristiti jednostavne materijale kako bi dobili svoj prvi smještaj „Neke gomile ukopane u zemlju, krov sa trskom ili daskama pokriveni, zidovi ispleteni rižom i namazani glinom i posao je obavljen.”

Život bosanskih Nijemaca bio je sigurno vrlo težak tokom razdoblja naseljavanja. Dobili su osnovna prava i prava na zemlju koja su teško osvojena i njihovo je sklonište izgrađeno, sljedeći korak bio je da naprave zemlju plodnom. Veći dio zemlje je bio močvaran oko 1880. godine i prekriven šumom i grmljem. Poljoprivredu je radilo lokalno stanovništvo, sa jednostavnim oruđama: oralo se drvenim plugovima, jer su mašine bile nepoznate u Bosni. Mnogi su doseljenici bili profesionalni farmeri i s ovim oblikom rada upoznati, ali su se morali prilagoditi novim, ponekad čudnim okolnostima poput vremenskih prilika, klime, otkupa zemljišta i obrade. Naseljenicima stoga nije postojalo druge mogućnosti osim stare aktivnosti kolonizacije obračuna i korištenja drenaže prije nego što su pripremili tlo za oranje. Manje “kolonije” naročito su imale svoje početne poteškoće sa stanjem nesretnom i nepouzdanom politikom kolonizacije austrijske administracije. Na sterilnom i nezdravom terenu smješten, široko raštrkan i pod lošim prometnim uvjetima (infrastruktura zemlja je bila potpuno neadekvatna, tek nakon što je vlast preuzela Austrija je izgradila put od Banje Luke do Gradiške u kojoj su živjeli stalna nesigurnost u vezi s pravnom situacijom i posljedičnim nedostatkom kredita. Samo oni naseljenici koji su se naselili u većim naseljima na samo kupljenom zemljištu da pomažu jedni drugima, bili su financijski snažni i sa poljoprivrednim mašinama bili su u stanju da se nose sa teškim ranim godinama. Bilo je i loše žetve, tako da neke porodice nisu vidjele drugi način osim da parcele dadnu na prodaju ili se odluče na povratak u Njemačku.

“Problemi sa razgraničenjem”


O „manjim“ problemima koje su njemački „kolonisti“ morali savladati, nedostatak katastarske službe i pitanje slobode pašnjaka. Stigavši u Bosnu, doseljenici su ustanovili da lokalno stanovništvo nije napravilo ni jednu cestu i nisu poznavali svoju zemlju. Okrenuli su se turskom prodavcu i često su se upoznavali s ograničenjima svog nedavno stečenog područja kao odgovor da nikad ne znate tačne granice svoje imovine. Za Nijemce koji su navikli u svojoj bivšoj domovini trebalo je da razgraničenja zemlje budu jasna, ovo je učinilo velike probleme. Rješenje se brzo pronašlo u Austrijskoj vladi kojoj je naređeno da stvori zemljišne knjige.
Borba za slobodu pašnjaka trebala bi biti dugotrajna i teška radi domaćih životinja. Lokalno stanovništvo insistiralo je na oranici da treba biti ne ograđena kako bi se nevezana stoka hranilo kao pašnjakom. To je bilo Nijemcima nepoznato i tako oni su tražili da svi pasu stoku na svojoj zemlji i obradivoj zemlji. Spor je završio u Banjoj Luci, gdje je na kraju odlučeno da svaki stanovnik koji zbog svojih razloga nađe “strano govedo” može prikupiti ovo i tražiti odštetu. Ipak, trebalo je neko vrijeme sve dok Bosanci nisu ozbiljno shvatili ovu odluku i stada njihovih stoka više nisu bila na paše na poljima nemačkih “kolonista”.

Nedostatak zdravstvene zaštite


Zdravstvena zaštita je takođe bila loša u ranim godinama „kolonija“. Budući da „Windthorst“ i „Rudolfstal“ nemaju ljekare, apoteke ili bolnice doseljenici su bili prinuđeni da ih posećuju, njih 15 do 20 hodali su kilometrima pješice. Posebno u ranim godinama “kolonija” pojavile su se i opasne epidemije poput tifusa, kolere, šarlatske groznice i malarije
Život novokomponovanih rizičnih korisnika i u „Rudolfstalu“ za godinu dana 28 Ljudi je koštalo života.

Jezičke barijere

I na kraju razlika u jeziku između Nijemaca naseljenika i lokalnog stanovništva u Bosni igrala je središnju ulogu. Budući da imigranti nisu dobro poznavali bosanski jezik, a potonji Njemački nisu razumili, otac Pfanner morao je preuzeti ulogu tumača. Međutim, budući da to nije uvijek bilo moguće, ponekad je bilo neizbježno da i to postane Pojavili su se problemi ili nesporazumi. Kolonista govori o tome: „Moj otac je bio mrtav, moja majka je dobila groznicu. Izrazila je želju da bi voljela pileću supu. Pošto nismo imali pilića, morao sam ići Bošnjacima. “Piletina, gomila”, rekao sam pokazujući na piliće i svoj novac. Bošnjaci su na stolu zbrojali 80 zrna kukuruza, a ja sam platio svojih 80 kruzera i otišao kući sa mojom piletinom. Da sam preplatio 60 kruzerat to tada nisam znao.”
Ova se problematična situacija tek trebala rijeiti tokom godina kada su se rodila prva “kolonistička djeca”. Pored Nemačkog maternji jezik u porodici učitelji su koristili u školi učili bosanski nacionalni jezik. Jezičke barijere stoga bi trebale biti prošlost pripadaju i dugo očekivanoj želji da meštani budu integrirani i prihvaćeni naći će svoje ispunjenje.

Integracija i prihvatanje

Sa prihvatanjem Nijemaca imali su i veliki turski zemljoposjednici i lokalno stanovništvo, uočili su početne poteškoće njemačkih doseljenika i mislili su da započne novi život u ovoj zemlji nije ozbiljno. Tako su govorili i ponavljali da „Svabosi će ionako uskoro otići“ Međutim, Njemački “kolonisti” s puno volje i stisnutih zuba su prevladali sve poteškoće.

Isto tako i način na koji su se njemački doseljenici obrađivali zemlju, susreli su se sa neprestanim podsmijehom među bosanskim stanovništvom. Heinrich Renner, koji je tokom života dvaput posjetio njemačke “kolonije” a potom je svoje putopisne memoare objavio u obliku knjige, izvještava o tome: „Bosanci su mu se smijali (njemački kolonista po imenu Jansen); nikad nisu vidjeli tako budalastog momka. Ali Jansen, […] neka nemojte se izgubiti kao pravi Sjeverni Nijemac; […] „ Iako su bosanski seljaci pokrenuli unikaciju “Kolonisti” su bili sumnjičavi. Ipak su prihvatili i od neprijatelja postali prijatelji. Tako se dogodilo da su Bosanci uskoro počeli da pružaju informacije o uzgoju i sadnji tla na “Svabosu” zahtjev i umjesto orača iz rimskih vremena jedan “švapski” plug koristili za svoje potrebe. Ovaj oblik razmjene trebao bi se pokazati međusobnim procesom. Dok su bosanski seljaci u dogledno vrijeme od njemačkih “kolonista” na primjer naučili uvođenje poljoprivrednih mašina za vršenje žita.

Obrazovanje i školski sistem

Na početku njemačko naselje “Rudolfstal” nije imalo školu. To je bilo zato što, s jedne strane, prvi “kolonisti” nisu imali djece školskog uzrasta s druge strane njihovo glavno zanimanje za druge teme kao što su gradnja kuća i nabavka hrane. Tek se dolaskom novih njemačkih porodica to pitanje se shvatilo ozbiljno osim toga, što bi se moglo pokazati teškim kao nedostatak obučenih pedagoga.
Nastavom su se bavili pastori i Pripadnici Trappističkog reda koji su pružili početnu obrazovnu pomoć. Kasnije “kolonisti” dobili su Tirolca po imenu Martin Baldauf, koji se pridružio naselju i pristao da održava nastavu u domu “kolonista”. Odmah međutim, vlast u Banjaluci sačinila je izveštaj o školskim uslovima u „Rudolfstalu“ a potom utvrdila da nijedan učitelj iz Zajednice se ne može zaposliti.
Baldauf, koji nije imao certifikat o učenju, zbog toga je morao da napusti “koloniju”. Angažiran je novi učitelj, ali nije trebalo dugo da se pojave novi problem. Odnos između učitelja i zajednice naišao je na to da se ova “dolina Rudolfa” takođe je ostajala bez njih zbog razočaranja u naselje.


Tako se dogodilo da je od marta 1893. na zahtjev Trapistički monasi su svu djecu manastira „Sestre dragocene krvi“ učile Nazarećanke, a njihova sestrinska škola dobila je javno pravo. Još jedan izazov u školi i obrazovanju bilo je pitanje Zbog okupacije 1878. godine, Bosna je bila jedina zemlja u Austro-Ugarskom Carstvu, koja je imala potpunu slobodu nastave i sredstava za učenje za Dodijeljeno učenicima i nastavnicima. Razlog za to bio je veliki broj nepismenih ljudi Odbijanje bosanskog stanovništva da plaća školarinu za svoju djecu 1911. objavljen je nacrt novog zakona o školi, kojim je Zabranjeno osigurati državna sredstva za čisto njemačke škole. Tim pristupom se udovoljilo posebno njemačkim “kolonijama”, jer postaju dio odluke, za srpskohrvatskim školama po državnoj cijeni u istoj školi ili da samostalno održavaju privatne škole.
Pored toga, nakon raspuštanja Monarhije 1918. školski sistem u Bosni morao se nositi s još jednim udarcem. Sve bivše njemačke škole su nacionalizirane i ostavljeno osoblje državnih učitelja. Ovo je imalo za posljedicu to da su se mnogi bivši odgojitelji iz Austrije, Bohemije i Moravske bili prinuđeni da se vrate u svoju staru domovinu jer je u novoj državi SHS srpski Kao nastavni jezik bio je potreban hrvatsko-slovenski jezik. Samo u vecim Seljačka naselja poput “Rudolfstal” mogla su dobiti državne škole i njemački ao paralelne časove, uglavnom od bosanskih nastavnika njemačkog jezika, Sestre i propovjednici su se brinuli. Međutim, one su se morale dodatno obučiti za nastav iz nacionalnog jezika, nacionalne istorije i geografije da se može baviti nastavnom profesijom.

Religija i vjerovanje

Na početku “kolonije” u “Rudolfstalu” nije se radilo na crkvenim uvjetima. Ako ste kao vjerski građanin željeli ispuniti svoju nedjeljnu dužnost ili da zatražite duhovnu pomoć, prvo što ste trebali učiniti je da provedete pet do šest sati hoda do jednog od najbližih mjesta za klanjanje u “Mariji Stern” ili Idite u „Gradišku“. Povremeno je bilo službi u vojnoj kasarni tamošnji nemački oficiri koji su, naravno, takođe imali “Kolonistima” je bilo dozvoljeno prisustvovati, ali bilo je i hodanja od dva do četiri sata za one koji idu.
Da bi se popravili ovi uslovi, trapisti iz Marija Stern je zamolila da pošalje sveštenika u „Rudolfstal“ radio održavanja mise. U ljeto 1882. izvjesni svećenik Teodosije Heyde, kako se zvao prethodno je radio kao misionar u Africi i Južnoj Americi. Odmah po dolasku nabavio je komad zemlje i osnovao samostan za žene, crkvu i školu za “kolonijalnu djecu” u kojoj su sestre “Dragocjene Krvi” trebale bi preuzmu nastavnu funkciju.
Međutim, odmah se dogodio događaj koji je poremetio sve planove. Otac Heydes i želja za obukom misionara susreo se sa protivljenjem duhovnih nadređenih. Svađa se nije mogla riješiti, tako da se dogodilo najgore: otac Heyde, Odbio je da posluša, usljed toga prekršio je svoj zavjet i morao je biti naknadno skiniti vjersku nošnju i nije više smio čitati svete mise. Pustio je da ga bijes obuzme i “Kolonisti” tako što su crkvu bila zaključali, što je on podržao s Izgrađivali su doseljenike i odatle ih ostavili kao žitni časopis Upotrijebite gdje lovite jelene. U ovoj vanrednoj situaciji, Patern vom Manastir Marija Stern nije drugačija opcija nego štovanje u nekoj od Kolonijalne kuće u Rudolfstalu od oca Gabla, pastora iz susjedne kolonije Windthorst, koji će se održati prije nego što je otac Heyde poletio 3. februara 1884 i napustili “koloniju” preko noći. Zgrada je sada bila zajedno sa školskom zgradom

Kultura i običaji

Ako se odlučite preseliti u stranu zemlju, to je potpuno razumljivo da želite poneti određene stvari sa sobom kao „suvenire“ iz svog „starog doma“ olakšati život u novom okruženju. Što se tiče njemačkih doseljenika, koji su odlučili napustiti svoju domovinu 1879. godine, to kažu oni koji su odlučili “uvoziti” najkarakterističnije obilježje svog identiteta, naime njemačka kultura i običaji. Mnogobrojne tradicije i običaji, od kojih su neki još uvijek iz paganske Došla su vremena i mogla bi se opisati kao folklorno praznovjerje, takođe pronađeno njihova primjena daleko od Njemačke. Oni uključuju, na primjer, čvrsto ukorijenjeno Vjerujte u “B plače” 319, u zle oči i u uvjerenje da su Truden dajte ko sisa krv spavaće djece i blijeda i bolesti uzrok. Sigurnost da bi stare žene mogle da izliječe bolesnike nazvati ih krevetom svake osobe bilo je jednako duboko u glavama doseljenika usidrena, kao i pretpostavka da je smrt krik grabljivice u Najavite noću ili ispuštanjem slike. 320 Pored narodnog vjerovanja, drugi oblik kulture nije našao beznačajan ulazak u Bosnu, književnost njemačkog jezika. To bi generalno moglo otkrivena dvama faktorima odlučivanja: s jedne strane provedenim Okupacija zemlje od strane Austro-Ugarske, s druge strane dolaskom Njemaca “Kolonisti”. Što se tiče prve tačke, treba reći da je to bila dobro prije Upravljanje Bosnom od strane Austro-Ugarskog Carstva Monarhija je nemačka literatura o tome Dao je zemlju, ali to se temeljilo na izvještajima o putovanjima, geografskim, vojnim geografskim a historijske reprezentacije ograničene. Ali uslijedilo je tokom upravnog postupka Upravljanje 1878 statističkim i ekonomskim zalihama, koje proizvode književnih djela u kontekstu naučnih, regionalnih, lingvistička i folklorna istraživanja omogućena.

GLEDATE GA U “MONTEVIDEU”, A NE ZNATE PRAVU ISTINU O NJEMU

Napadač reprezentacije nije bio Srbin, a po njegovom herojstvu je snimljen najpoznatiji ratni film “U orlovskom gnezdu”.

Napadač reprezentacije nije bio Srbin, a po njegovom herojstvu je snimljen najpoznatiji ratni film.

Imao je potresnu sudbinu.

Srpski fudbal je kroz istoriju iznedrio mnogobrojne legende, ali veoma mali broj njih je imao tako buran život pun preokreta kakav je imao Ivan Bek (na fotografiji skroz desno), najbolji strelac reprezentacije Kraljevine Jugoslavije na prvom Svetskom prvenstvu održanom 1930. godine u Urugvaju. Bek, poznatiji po nadimku Ivica, istinska je legenda jugoslovenskog i srpskog fudbala, a iako ga je javnost “upoznala” kroz film i seriju “Montevideo, vidimo se”, retko ko zna kakav je zaista bio njegov životni put, kroz šta je sve prošao i šta je sve preživeo, da bi na kraju umro u najvećoj bedi. Bio je i učesnik Drugog svetskog rata kao pripadnik francuskog Pokreta otpora, a po jednoj herojskoj akciji u kojoj je učestvovao, 1967. godine je snimljen holivuski ratni film “U orlovskom gnezdu”, veliki hit sa Ričardom Bartonom i Klintom Istvudom u glavnim ulogama.

Ivica, kako mu je zbog sitnije građe tepala majka, je na Svetskom prvenstvu u Urugvaju 1930. godine postigao tri gola i bio najbolji strelac reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila treće mesto, a u to vreme je bio najplaćeniji strani fudbaler u Francuskoj, gde je igrao za Set. Legendarni napadač je međutim prošao izuzetno težak put do vrha.

Na ovoj retko viđenoj fotografiji sa Olimpijskih igara u Amsterdamu 1928. godine Bek je prvi sleva u donjem redu.

Posebno je zanimljivo da član legendarne generacije koji je predvodio napad Jugoslavije na SP u Urugvaju sa Blagojem Marjanovićem i Aleksandrom Tirnanićem poreklom nije bio Srbin. Njegov otac je bio sudetski Nemac koji je odrastao u Vojvodini, tad još uvek delu Austrougarske monarhije, a majka Čehinja. Vili i Marta su sina Ivana dobili 29. oktobra 1909. godine u Beogradu, tačnije na Čuburi. Uprkos činjenici da mu nijedan od roditelja nije bio naše nacionalnosti, Ivica je odgajan kao pravoslavni Srbin. Kad je imao samo sedam godina, Ivica ostaje bez oca, koji je, iako Nemac, ratovao za Srbiju u Prvom svetskom ratu, a preminuo je na Kajmakčalanu 1916. godine, kao nadzornik-poručnik topovske baterije, u vojsci Kraljevine Srbije.

Ivica je fudbalom počeo da se bavi sa 16 godina, a već te 1925. je priključen prvom timu BSK-a, jednog od najpopularnijih klubova u Srbiji u to vreme. Njegov raskošni talenat je veoma brzo došao do izražaja, a statistika koju je imao u to vreme može da se uporedi sa onom kakvu sad imaju velikani kakvi su Kristijano Ronaldo ili Leo Mesi. Odigrao je za BSK 50 utakmica i postigao čak 51 gol, više od jednog po meču. Sve to u periodu od 17. do 19. godine života. Za reprezentaciju je debitovao sa samo 18 godina, 15. maja 1927, protiv Bugarske u Sofiji (poraz 0:2). Sa samo 19 godina se otisnuo u Francusku gde je potpisao ugovor sa klubom Set. Dok je igrao za Set bio je najplaćeniji fudbaler u Francuskoj. Zanimljivo je da je godinu pre selidbe u Francusku proveo u Šapcu, gde se preselio da bi završio srednju školu. Tu godinu je proveo igrajući za šabačku Mačvu. Postoje neke nepotvrđene teorije da se u Šabac preselio zbog ljubavi, ali se razočarao jer nije bila uzvraćena, pa se zbog toga otisnuo u Francusku, gde je veoma brzo postao velika zvezda.

U dresu novog kluba Bek je aprila 1930. osvojio Kup Francuske, pobedom u finalu protiv favorizovanog Rasing Pariza 3:1. Bek je postigao dva gola, a štampa ga je veličala danima i pisala da je najbolji igrač Francuske. Tri meseca kasnije je igrao na SP u Urugvaju za Jugoslaviju, ali taj deo svi već znaju, zahvaljujući filmu i seriji “Montevideo, vidimo se”, koja se upravo reprizira na kanalima javnog servisa. Po povratku iz Montevidea Bek na kratko napušta Francusku i jednu godinu provodi igrajući za Uraniju iz Ženeve za koju je postigao 16 golova na isto toliko utakmica. Poslednji meč u dresu reprezentacije Jugoslavije odigrao je 1931. godine protiv Poljske u Poznanju kad je postigao dva gola. Za državni tim Kraljevine Jugoslavije je ukupno odigrao sedam utakmica i postigao pet golova. Posle meča u Poljskoj, Bek je uzeo francusko državljanstvo i u narednim godinama odigrao pet utakmica za reprezentaciju te države, ali nije uspeo da se upiše u strelce. Početkom 1932. se vratio u Set, a sa tim klubom je 1934. godine osvojio duplu krunu u Francuskoj, prvenstvo i kup. Od 1935. do 1939. godine igra za Sent Etjen gde nastavlja da briljira. U dresu Zelenih postigao je neverovatna 103 gola na 108 utakmica. Sledi Drugi svetski rat, a kapitulacija Francuske, juna 1940. godine, zatiče ga kao člana Monpeljea. Bek se veoma brzo posle okupacije i podele Francuske aktivno uključio u Pokret otpora u kome je polako ali sigurno napredovao i čak postao komandant jednog odreda.

Bek je u istorijske knjige iz Drugog svetskog rata zauvek ušao 21. jula 1944. godine, kad je predvodio odred dobrovoljaca koji je osvojio tvrđavu Sisteron u francuskim Alpima. Sisteron su Nemci tokom rata pretvorili u zatvor, a Bek i njegovi saborci su uspeli da je osvoje i oslobode veliki broj zarobljenika. Podvig Beka i njegovih francuskih prijatelja poslužio je kao inspiracija za veliki holivudski hit koji je u Srbiji poznat po imenu “U orlovskom gnezdu”, sa čuvenim Ričardom Bartonom i Klintom Istvudom u glavnim ulogama.

Po okončanju Drugog svetskog rata, Bek, tad već 36-godišnjak, nije više igrao fudbal, već je pokušao da radi kao trener, ali nije imao mnogo uspeha. Radio je sa manjim klubovima, ali ni izbliza nije bio uspešan kao dok je bio fudbaler. Tragično je da je pred kraj života Bek bukvalno preživljavao, iako je tokom karijere zaradio mnogo novca, ali je zbog Drugog svetskog rata potpuno osiromašio. Pedesetih godina prošlog veka, Bek, koji se nikad nije ženio, bio je vlasnik kafanice u Setu, ali mu je i taj posao propao. Pred smrt je radio fizičke poslove u luci, a preminuo je iznenada, na ulici od posledica srčanog udara, 2. juna 1963. Imao je samo 53 godine. Sahranjen je na groblju Le Pi u Setu i dugo je bio zaboravljen čak i domovini, ali zahvaljujući Draganu Bjelogrliću i njegovom filmskom serijalu o uspehu reprezentacije Jugoslavije na Mondijalu u Urugvaju i mlađe generacije sad znaju ko je bio Ivica Bek – vrhunski fudbaler i veliki borac protiv nacizma.

alo