Arhive kategorije: Politika

Kapital ne priznaje fiziološke potrebe

Da bi odjeća i obuća stigla do blještavih šoping-molova, radnice u pojedinim zagušljivim fabrikama u Srbiji doslovno padaju u nesvijest. I sve to za minimalac, a ponekad ni toliko.

„Ljeti nije htio da dozvoli korištenje rashladnih uređaja, pa je u hali bio pakao, a zimi nije uključivao grijanje. Morale su da šiju u zimskim jaknama, da pušu u prste, kako bi uspjele da ih malo zagriju. I one su sve to trpjele i radile. Bile su zaključane, jer se gazda plašio inspekcije, i nije želio da se zna da proizvode jakne koje su bez licence i bilo kakve kontrole kvaliteta.”

I to je samo jedan odlomak iz života radnica u tekstilnoj proizvodnji koju je zabilježila zrenjaninska organizacija „Roza” špartajući po Srbiji i zapisujući njihove priče.

Nekada moćnu tekstilnu industriju koja je zapošljavala oko 250.000 radnica i radnika, zamijenila je dominantna proizvodnja za velike modne marke u malim pogonima sa neizvjesnim rokom trajanja, u kojima radi oko 80 posto žena. Prema istraživanju organizacije „Clean Clothes Campaign” (CCC), kršenje njihovih radnih prava u tim fabrikama je pravilo, a ne izuzetak.

„To je set žalbi koji se ponavlja”, kaže za DW Bojana Tamindžija iz CCC. „To su niske zarade, prekovremeni rad koji prelazi granice dozvoljenog, neplaćeni ili nedovoljno plaćen prekovremeni rad, veoma loši uslovi rada ventilacije i klime”, priča Tamindžija.

Od buha do šoping-mola

Njihovo istraživanje obuhvatilo je fabrike i brendove kao što su Beneton, Esprit, Geoks i Vero Moda. Da bi odjeća i obuća stigla do blještavih šoping-molova, radnice su u zagušljivim fabrikama doslovno padale u nesvijest, pod zabranom da pozovu hitnu pomoć. U drugoj tekstilnoj proizvodnji svjedoče i da zbog lijepka koje udišu, muške kolege mogu da idu na sistematski pregled, ali one ne.

Radnica jedne proizvodnje koja je dobavljač „Esprita” svjedoči o prljavoj fabrici punoj prašine. „Buhe bukvalno iskaču iz novopristigle odjeće – imam na desetine ujeda u jednom danu”, priča ta radnica.

Da ih spriječe da odlaze u toalet, šefovi se dovijaju na razne načine. Radnica jedne fabrike priča da se toaleti povremeno zaključavaju, a druga da ukoliko ide više od dva puta, mora šefu da donese potvrdu da zbog bolesti mora češće u toalet.

„Ljudi misle to je robovski, da je to maltretiranje, ali ne – to je profit”, objašnjava Milica Lupšor iz organizacije Roza. „Recimo da imate sto zaposlenih i svako ode u toalet po dva puta, znači svako gubi po deset minuta. Sto radnika puta deset minuta, izračunajte koliko je to izgubljenog vremena za onog ko hoće da ostvari profit, jer taj radnik kad ode, pet minuta će mašina stajati ili će biti usporena traka. Kapital ne priznaje fiziološke potrebe”, priča Lupšor.

„Nemamo izbora”

I sve to za minimalac, a ponekad ni toliko. Istraživanja bilježe plate od svega 17.000 (oko 145 eura) ili 18.000 dinara (oko 153 eura), bez plaćenih prekovremenih sati. „Tekstilna industrija je po zaradama uvijek bila na dnu, jer – vrlo mizogino – smatra se da je to ženski rad i da on može biti manje plaćen”, kaže Milica Lupšor.

Serbien Milica Lupsor von der Organisation Rosa in Zrenjanin (DW/S. Kljajic)

Milica Lupšor: Ljudi misle to je robovski, da je to maltretiranje, ali ne – to je profit

Poslodavci im nude uglavnom ugovore na određeno vrijeme ili ugovore o povremeno-privremenim poslovima, što znači da nemaju pravo da regres, putne troškove, godišnji odmor i druga prava. Nerijetko pristaju i na ugovore kojima se obavezuju da neće u određenom periodu imati djecu i da ih u slučaju da ostanu u drugom stanju, poslodavac može otpustiti bez ikakvih sankcija.

Nemaju izbora, tvrde i radnice i naše sagovornice, jer posla nema i konkurencija na tržištu rada je prevelika, posebno u manjim mjestima. „Zato se ta prljava industrija i premiješta iz razvijenih centara na periferiju, u Srbiju, Bosnu, Albaniju, Rumuniju, gdje je sve dozvoljeno, gdje su radnice jeftine, a one nemaju izbor osim da šute i rade kako ne bi ostale bez primanja”, priča Lupšor.

Gubitak čak i takvih poslova vodi u novu nesigurnost, dugove, puko preživljavanje, pa čak i glad i beskućništvo, svjedoče neke od njih. „Stalno se prijeti otkazima i radimo pod velikim pritiskom i u strahu. Zbog toga već duže vrijeme ne mogu da izdržim dan bez tableta za smirenje. Sve više imam problema sa srčanom aritmijom i visokim krvnim pritiskom, i ne znam koliko ću još moći da izdržim”, priča jedna radnica iz Rozine publikacije „Žene govore”.

U kutiju umesto u WC šolju

Iako naizgled ljepši uslovi, ni da drugom kraju lanca radnice nisu lišene problema. Iza blještavih izloga i uredno izložene garderobe pod neonskim svjetlima, nerijetko je noćni rad trgovkinja koje dolaze van radnog vremena da peglaju novopristiglu robu.

O uslovima rada u šoping molovima, međutim, za sada nema istraživanja. Iskustva iz trgovine do sada su dijelile samo zaposlene u supermarketima, pekarama i trafikama. Te su priče još poraznije, kaže Milica Lupšor. Za razliku od zaposlenih u proizvodnji koje mogu da zarade i do 30.000, radnice u prodavnicama i na trafikama rade za svega 20.000 ili manje, dok u pekarama rade čak za dnevnicu od 1.000 dinara, a sve to – na crno. „U jednom lancu prodavnica radnice u popodnevnoj smjeni uopšte nisu prijavljene, jer inspekcija uvijek izlazi u prijepodnevnim satima”, priča Lupšor.

Njihov rad je normiran količinama koje moraju da prodaju – bilo da je to 500 bananica ili tona paradajza. Ono što se ne proda, stavlja se na njihov teret. „Uvijek su nam oduzimali od plate za robu koja se pokvari, a ne uspijemo da je prodamo, salatu, paradajz, banane, iako smo molile da nam ne šalju toliku količinu, jer nemamo kome to da prodamo. Tako smo jednom dva mjeseca dobile samo po 50 posto plate, jer smo morale da nadoknadimo sve ono što se pokvarilo”, priča jedna trgovkinja.

Zato radnice na trafikama nutkaju slatkišima i žvakama, a u pekarama raznim akcijama. „Većina trafika ima kamere i ako ona ne nutka svakoga, dobiće otkaz ili će joj se odbiti od plate”, kaže Lupšor.

Muka sa toaletom im je ipak zajednička sa radnicama iz proizvodnih pogona, nastavlja Milica. „Većina trafika nema toalet, a pojedini poslodavci im ne dozvoljavaju da napuste radno mjesto. To pouzdano znamo za jedan lanac trafika u Zrenjaninu. I onda one vrše nuždu u nekim kutijama u trafikama, koje drže tu za vrijeme smene, i onda kada završe smjenu ponesu sa sobom i negdje izruče.”

(Ne)najavljene posjete

Na dugu listu šokantnih radničkih priča ima li kakvog odgovora institucija? „Posljednjih nekoliko godina primjetan je trend opadanja zaštite prava radnika”, kaže za DW viša savjetnica za javne politike iz Inicijative A11 Milica Marinković. „Ovakvi primjeri su češći u manjim sredinama, gdje se svi poznaju i gdje su kontrole inspekcije rada manje učinkovite.”

Nije tajna da poslodavci potkupljuju inspektore da im jave kada dolaze u inspekciju, kako bi „upeglali” i radni ambijent i poslovanje, kaže Lupšor. „Znamo kada će neki inspektor ili menadžer iz Italije da posjeti fabriku, jer onda uprava otvara vrata i prozore, i uključuje klima uređaje. A inače nam upravnici govore: ako otvorite vrata, odmah ostajete bez posla”, ispričala je i jedna radnica za „Clean Clothes Campaign”.

Objektivni razlozi za loš učinak su, međutim, mali broj inspektora i zakonska mogućnost da poslodavac prisustvuje razgovorima inspektora i radnika. „Mislite da neka žena smije pred šefom nešto loše da kaže o firmi u kojoj radi? Ne, jer će odmah dobiti otkaz”, priča Lupšor.

One koje se pak odvaže, moraju u startu da prihvate da će eventualni sudski postupci trajati godinama, sa neizvjesnim ishodom. Radnice tekstilne proizvodnje sa početka priče koje su poslodavca tužile zbog neisplaćenih zarada dobile su poslije nekoliko godina spor, ali sudska presuda nije i garancija da će dug naplatiti, jer poslodavac je firme zatvorio i otišao za Njemačku.

„Nažalost poslodavci imaju veoma razvijene načine kako da izbjegnu izvršenje presude. Svakako moramo biti svjesni da su im ovakvo izvrdavanje zakona omogućile pravne praznine. Upravo je zato rješenje ovakvih situacija u rukama organa vlasti, koje treba da spriječe te situacije”, objašnjava Milica Marinković.

Nenaplativi dugovi

Šta onda ostaje radnicima na raspolaganju? Sindikat, kažu jedni. Ali statistika neumoljivo svjedoči da od 1.800 firmi u tekstilnoj industriji, sindikati postoje u svega njih pedesetak. Jer čim se pojavi zametak sindikata, kolovođe ostaju bez posla, prenose naše sagovornice iskustva s terena. „U pojedinim fabrikama je čak zabranjeno da se priča sa osobom koja stoji osam sati pored vas, jer ako uspostave kontakt, možda će se pobuniti”, kaže Lupšor.

„Clean Clothes Campaign” zato primjenjuje pritisak na brendove. „Brednovi se boje lošeg imidža, tako da to ima smisla”, kaže Bojana Tamindžija. Kako to izgleda u praksi objašnjava na primjeru globalne kampanje ka brendu „H&M”, koji je još 2013. godine obećao da će svim radnicima u svojim zlatnim i platinastim fabrikama, kako rangiraju svoje dobavljače, do 2018. godine stvoriti uslove da im se isplaćuje dostojanstvena zarada.

„Jer ako su su brendovi u stanju da izdvoje ogromnu količinu novca za kontrolu kvaliteta na svim nivoima lanca snabdijevanja, onda su odgovorni i za radne uslove duž cijelog proizvodnog lanca, bez obzira da li je u pitanju podizvođač ili podugovarač“, priča Tamindžija.

Ali obećanje „H&M” na kraju je ipak bilo „ludom radovanje”, jer je na godišnjoj skupštini prijedlog o preraspodijeli profita jednostavno – odbijen.

DW

FK Lijevče pred nestajanjem?

Iz FK se oglasili sa apelom za pomoć. Imam potrebu nešto da kažem iako sam ne zainteresovan za probleme sportskog kluba, kao i kulture uopšte, razlog je što su to institucije vlasti u koje se vlast involvira u svakom pogledu očekujući glasove na izborima, a pravo crpim iz toga što sam u izgradnji stadiona učestvovao ograničen svojim fizičkim mogućnostima.

Apel sa fejsbuk profila:

“Fudbaleri Lijevča nisu otputovali na gostovanje u Kneževo !

Fudbalski klub Lijevče preživljava možda i najgore dane u svojoj 89 godine dugoj istoriji .Klub već godinama je u teškoj finansijskoj situaciji, a posljednjih mjeseci situacija je takva da se pominje i gašenje.Da li ćemo zbog opšteg haosa i rasula morati napustiti ligu ili ugasiti klub, ili iznaći neko rješenje i spasiti ovaj klub od nestanka? Glavni i najveći problem je to što iza Kluba niko ne stoji. Upravni odbor postoji na papiru, ali u stvarnom životu niko ništa ne radi niti ko dolazi na utakmice.Iskreno se nadamo da se neće desiti onaj najgori scenario i da će se pronaći neko trajno rješenje za Fudbalski klub Lijevče, kako bismo svi skupa mogli i dalje uživati u sportu i radovati se ovoj igri.Nova Topola je jedna od najvećih mjesnih zajednica na području opštine Gradiška sa 2372 stanovnika i nogobrojnim firmama koje rade na području mjesne zajednice Nova Topola ,sigurno miještani Topole zaslužuju stabilan i jak klub.

FK Lijevče je simbol Nove Topole i ponos svih topolčana,svi moramo stati iza Lijevča ne dati da se ugasi nešto što postoji devedeset godina.”

U apelu se spominje opšti haos i rasulo, spominje se Upravni odbor na papiru, ali niko ništa ne radi, ko ga je izabrao i po kojem kriterijumu? Iza kluba niko ne stoji, a ko se prihvatio da će stajati? Ko stoji bilo iza čega, javnost rada pa i ko stoji iza apela, FK Lijevče izgleda kao neka tajna organizacija, i ako bi trebalo da je rad javan, pa da vidimo ko opstruiše ili neće ili samo nije sposoban? Ovo je viđeno kroz funkcionisanje vlasti u MZ koja je od uvijek bila, a i sad je, stepenica ka nekom vrhu, a rad, ništa.

Bilo koja vlast i bilo kojih boja uvijek je isto, izaberu se ljudi koji će čvrsto obećati šta hoćeš, oni nikada nemaju problem da riješe probleme, sve riješavaju i još po neki zaljubljenik izgubljen u vremenu i prostoru se prikrpi uz njih.

Ovdje znamo ko je vlast, znamo i koliko su dobili glasova onih koji vjeruju u njih, pa sad ako znamo njihovo je da riješe jer su sigurno imali rješenje prije izbora kad su žicali glasove. Znači sav problem je u vlastima koji su dobili povjerenje i onima koji su im dali povjerenje, jednostavno.

Kaže se u proglasu da ‘svi moramo stati iza Lijevča’, ne moramo stati, iz razloga koji sam naveo da su sportska društva i kulturna društva uvijek instrumenti vlasti za kontrolu, onda snose i potpunu odgovornost za funkcionisanje istih. Problem je što niko ne smije toj vlasti da priđe stojeći nego prilazi se sagnut.

Samo prije par mjeseci je tvrđeno da se ulaže i brine o sportu pa i to da su obezbjedili FK Lijevče sredstva za nove svlačionice koje su sada u radu.

FK treba da se pobrine da svi ga osjećaju kao svoj klub, međutim likovanjem jednih nad drugim kroz izbore došlo je do podijele u zajednici pa se to očituje i kroz FK.

Drugo, koliko znam on je bio i dio biznis rješenja nekih ljudi, pa ako je to bilo dobro tad možda će i sad. Znači politika i biznis i problem rješen, a demagoške parole o stajanju svih je put u ništa.

Dakle rješenje je insistirati od vlasti rješenje i kroz podršku privrede kako vlast kaže “Društveno odgovornih preduzeća”, vlast koju imamo je sigurno sposobna da to riješi i ima volju koju su iskazali nebrojeno puta, verbalno. Tražiti da se o ovome piše u medijima koje oni kontrolišu, ako to nema ko u ime FK onda ništa prst u usta i zviždanje orno.

Staro gvožđe Farmlanda ide na doboš 3. decembra

BANJALUKA – Prva prodaja zaplijenjene imovine Govedarske farme “Farmland” iz Nove Topole zakazana je za 3. decembar, a vrijednost mašina koje su odavno rashodovane i koje će biti ponuđene kupcima nije ni približna iznosu od 300.000 KM, koliko ta firma duguje radnicima.

Bivši radnici “Farmlanda” su 31. oktobra u pratnji advokata i sudske policije ušli u to preduzeće sa namjerom da popišu imovinu i naplate dugove, za koje imaju i pravosnažne presude. Međutim, zatekli su zapuštenu farmu, a nekoliko mašina koje su popisali odavno su rashodovane.

Advokat Miroslava Drinić, koja zastupa 55 bivših radnika “Farmlanda”, istakla je da su u krugu preduzeća zatekli samo neispravne mašine, te da ne vjeruje da će išta uspjeti da prodaju.

– Zatekli smo nekoliko neispravnih traktora, agregata i poljoprivrednih priključaka. Ako bismo sabrali procijenjene vrijednosti svake od tih mašina nema tu ni približno 300.000 KM koliko radnici potražuju. To je sve samo zarđalo gvožđe, a sve što je valjalo, to je odavno izneseno iz farme – rekla je Drinićeva i dodala da će se prodaja vršiti na licu mjesta.

Pojasnila je da se nijedna zaplijenjena mašina ne može prodati po cijeni nižoj od polovine procijenjene vrijednosti, iako nije mogla precizirati na koliko su zaplijenjene stvari procijenjene.

– Ukoliko ne bude kupaca, biće zakazano ročište za drugu prodaju, a ako i tada ne bude zainteresovanih, radnici mogu odlučiti da sami uzmu neku od tih mašina kako bi na taj način namirili dugove – pojasnila je Drinićeva.

Ogorčeni radnici ne polažu mnogo nade u ovu prodaju, jer ono što su zaplijenili gotovo ništa ne vrijedi.

– Ne znam kako ćemo doći do zarađenih plata, ali ja ne vidim izlaz iz ove situacije. Nadam se da će možda Vlada RS naći način da nam pomogne, drugo rješenje ne vidim – rekla je bivša radnica “Farmlanda” Borka Vujmilović.

“Farmlandu” su još 2016. godine blokirani računi zbog neizmirenih milionskih obaveza. Ovo preduzeće dugove ima i prema Poreskoj upravi RS, koji su na kraju avgusta ove godine iznosili 4,4 miliona KM.

Advokat Miroslava Drinić ističe da u oktobru, kada su popisivali imovinu “Farmlanda”, radnici i ona nisu uspjeli obići cijelo preduzeće.

– U upravnu zgradu nismo uspjeli ući, jer je popis počeo kasno i već je pao mrak dok smo došli do toga objekta. Kada sudija donese odluku, ući ćemo i u upravnu zgradu, mada ne očekujemo da ćemo i tamo išta vrijedno zateći – rekla je Drinićeva za Glas Srpske

(Capital)

Poreska uprava ignoriše milionska dugovanja „Farmlanda“

BANJALUKA – Dospjele neizmirene obaveze „Farmlanda“ prema Poreskoj upravi RS iznose 4,15 miliona KM, a PURS i pored toga nije podnijela zahtjev za stečaj ovog preduzeća, uz obrazloženje da je u stečajnim postupcima naplata neizvjesna i veoma mala.

Nakon što su bivši radnici „Farmlanda“ ove sedmice sa sudskom policijom ušli u preduzeće, u Poreskoj upravi RS su na pitanja CAPITAL-a šta su uradili da zaštite potraživanja Republike Srpske i zbog čega ne podnose zahtjev za stečaj ovog preduzeća rekli da su još ranije blokirali račun „Farmlanda“ i uputili zahtjev za upis hipoteke, ali da je ta imovina već bila pod hipotekom.

Da od imovine, osim zemljišta koje je pod hipotekom, na „Farmlandu“ nema ništa vrijedno uvjerili su se i radnici koji pokušavaju da naplate svoja potraživanja.

PURS: Naplata u stečajnim postupcima neizvjesna

Međutim, u PURS smatraju da stečaj nije rješenje, jer je naplata u ovim postupcimam mala.

U ovoj instituciji su rekli da su primjenjujući postupak prinudne naplate blokirali račun ovog poreskog dužnika te da su, radi obezbjeđenja naplate, još 2016. godine donijeli privremeni zaključak kojim se zabranjuje raspolaganje pokretnom i nepokretnom imovinom u vlasništvu „Farmlanda” i dostavili ga Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (RUGIP) radi upisa zabilježbe u odgovarajuće registre nepokretnosti.

Od ukupnog duga „Farmlanda“ prema Poreskoj upravi na poreze se odnosi 762.405 KM, na doprinose 3.346.463 KM, a na koncesione naknade 41.972 KM.

„Poreska uprava RS je, takođe po osnovu rješenja o prinudnoj naplati, u avgustu 2017. godine uputila RUGIP-u zahtjev za uspostavljanje zakonske hipoteke nad nepokretnom imovinom poreskog dužnika, ali još uvijek nema informacije da je teret upisan u zemljišnim knjigama. Prema informacijama koje je RUGIP u postupku do sada dostavio, na nepokretnostima „Farmlanda” već postoje upisane hipoteke drugih pravnih subjekata, a upis je izvršen prije Poreske uprave“, kazali su u PURS.

Na naše pitanje zbog čega nisu pokrenuli stečaj u ovom preduzeću, odgovorili su da postupci stečaja obično dugo traju i da je Poreska uprava RS samo jedan od povjerilaca u stečajnom postupku.

„Naplata u ovim postupcima je neizvjesna i u najboljem slučaju uspije se naplatiti tek oko 10 odsto potraživanja. Iz ovih razloga Poreska uprava nastoji da iskoristi sve druge mehanizme naplate, prije nego se upusti u dugotrajni i neizvjesni stečajni postupak“, naveli su iz Poreske uprave.

Kovačević: Problem „Farmlanda“ se vuče već nekoliko godina

Potpredsjednik Udruženja stečajnih upravnika RS Dušan Kovačević kaže da se problem „Farmlanda“ vuče već nekoliko godina, te da je u ovom preduzeću trebalo da bude podnesen prijedlog za stečaj s obzirom na to da je duže vrijeme u blokadi.

On kaže da bi vlasnik ili direktor morali da podnesu zahtjev za stečaj ukoliko je nekom preduzeću račun blokiran duže od 60 dana. Ukoliko to ne urade oni, to bi trebalo da radi Poreska uprava.

„Međutim, kod nas se to ne dešava, jer nema nikakve odgovornosti. Upravo zbog toga stečajni upravnici često dolaze u privredna groblja, firme bez bilo kakve imovine i u takvom stanju teško je bilo šta uraditi“, istakao je Kovačević.

Farmlandu“ su još od 2016. godine blokirani računi zbog neizmirenih milionskih obaveza. Godinama je bio jedan od najvećih korisnika podsticaja Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS, a pored toga imao je i ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji sa Robnim rezervama RS, koje su sada u stečaju i koje su zbog kršenja tog ugovora tužile farmu.

Bivši radnici su ove sedmice sa sudskom policijom popisali određenu pokretnu imovinu u preduzeću kako bi pokušali da naplate svoja potraživanja za plate, regres i prevoz za koja imaju pravosnažne presude.

U „Farmlandu“ su ranije tvrdili da je loš proces privatizacije glavni razlog problema sa kojima se suočavaju.

Iako su prošle godine saopštili da je „Farmland“ prodat jednoj kineskoj kompaniji, mediji su nedavno prenijeli da su Kinezi odustali od ovog posla jer su shvatili da je to neisplativa investicija.

(capital.ba)

Predsjednici mladih SNSD-a i SDS-a se izjasnili kao Bošnjaci

Na ovakav potez su se odlučili Denis Šulić iz SNSD-a i Nina Bukejlović iz SDS-a kako bi dobili mandat u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Predsjednik Mladih SNSD-a Denis Šulić i predsjednica Omladine SDS-a Nina Bukejlović izjasnili su se kao pripadnici bošnjačkog naroda kako bi dobili mandat u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS).

Zamjenik ministrice odbrane BiH i funkcioner SDS-a Boris Jerinić potvrdio je kako će četiri zastupnika SDS-a iz Doboja učestvovati u vlasti na nivou države BiH i njenog entiteta RS.

Jedan od ta četiri zastupnika je i predsjednica Omladine SDS-a Nina Bukejlović koja se ranije nacionalno iszjašnjavala kao Srpiknja a sada se izjašnjava kao Bošnjakinja, pišu bh. mediji.

Na lokalnim izborima 2016. godine Bukejlović se izjasnila kao pripadnica srpskog naroda a dvije godine poslije mijenja pripadnost pa se na ovogodišnjim izborima izjasnila kao pripadnica bošnjačkog naroda, piše portal Klix.

Zbog ovoga je Centralna izborna komisija (CIK) u srijedu zaprimila žalbu da se Nini Bukejlović oduzme mandat zastupnice u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Različito mišljenje članova CIK-a

Član CIK-a Suad Arnautović kazao je na sjednici CIK-a da Bukejlović ne može dobiti mandat jer kandidati jednostavno ne mogu promijeniti nacionalnu pripadnost u jednom izbornom ciklusu, što znači da Bukejlović mora do 2020. godine biti Srpkinja.

S ovim stavom nisu se složili predsjednik CIK-a Branko Petrić i članica CIK-a Irena Hadžiabdić koji su podržali mišljenje da se nikome u Narodnoj skupštini RS-a ne traži nacionalno izjašnjavanje, odnosno da to nije uslov za dobijanje mandata.

Za sada ostaje nepoznato da li će uopće Bukejlović dobiti mandat s obzirom na to da je CIK zaključio da će o njenom slučaju odlučiti Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine.

Kao Bošnjak se izjasnio i predsjednik Mladih SNSD-a Denis Šulić koji bi mogao, ukoliko Darko Tomaš ostane na poziciji načelnika Prnjavora, također dobiti mandat u Narodnoj skupštini RS-a.

Prema ranijim izvještavanjima medija iz BiH, Šulić (sin Esada) se i ranije izjašnjavao kao Bošnjak.

Izvor: Agencije