Arhive kategorije: Politika

Nedaće Doma zdravlja u Gradiški: Nema pedijatara, neophodna nova vozila

Dotrajala vozila hitne pomoći, trošne ambulante u Orahovi i Donjoj Jurkovici te manjak pedijatara su nerješivi problemi za Dom zdravlja u Gradiški.

To je konstatovano na sjednici Gradske skupštine prilikom rasprave o Izvještaju o prošlogodišnjem radu Doma zdravlja, koji je usvojen, a menadžment ove ustanove pohvaljen zbog poboljšanih finansijskih izvještaja, podmirenih poreza i doprinosa, te ublaženih poslovnih dubioza.

Ipak, problemi na koje je ovom prilikom ukazano nadmašuju mogućnosti ove ustanove. Mirjana Dakić, odbornica iz Donje Jurkovice, inače medicinska sestra u seoskoj ambulanti, ukazala je na loše uslove rada te se založila za izgradnju ambulante.

Ona kaže da je montažni objekat, koji je izgrađen prije 35 godina, dotrajao i da nije funkcionalan bez obzira na renoviranje prije tri godine. Tada su zamijenjeni krov i ulazna vrata te uvedeno grijanje.

Zimi se ambulanta ne može zagrijati, a ljeti rashladiti. Nemamo dovoljno prostorija, neophodne su nam stomatološke usluge jer su potrebe nekoliko potkozarskih sela kojima pružamo primarnu zdravstvenu zaštitu sve izraženije – kazala je Dakićeva.

Odbornik Saša Lazić, vozač u Službi hitne pomoći Doma zdravlja, potencirao je poteškoće zbog dotrajalih vozila.

– Dva novija vozila Hitne pomoći nabavljena prije šest godina prešla su po 300.000 kilometara. Jedno koje je u funkciji prešlo je 600.000 kilometara, a drugo nije u upotrebi, jer  je poodavno rashodovano. Pružamo usluge i bolnici čije je vozilo za hitne intervencije u kvaru, što jasno ukazuje na neophodnost obnavljanja našeg voznog parka – naglasio je Lazić.

Za nabavku sanitetskih vozila kao prioriteni zadatak založila se i odbornica Olivera Ćosić, pedijatar sa višegodišnjim iskustvom u Domu zdravlja.

– Neophodno je hitno nabaviti nova sanitetska vozila jer je to u funkciji zdravlja ugroženih pacijenata – kazala je Ćosićeva, predlažući da se po tom pitanju angažuju i vlasti RS.

Vesna Gluvić Čelić, direktor gradiškog Doma zdravlja, smatra da postoje realne šanse za izgradnju ambulante u Orahovi dok je Donja Jurkovica u perspektivi.

Konkurisali smo za projekat prekogranične saradnje. Nadamo se da će krajem ovog mjeseca biti odobrena izgradnja ambulante sa medicinskim dijelom te još nekim sadržajima za stare i bolesne u Orahovi. Za Donju Jurkovicu, gdje je takođe neophodan novi objekat, nadamo se da će dobiti prioritetno mjesto u Strategiji razvoja Gradiške. Vjerujem da će i ova ambulanta uskoro doći na red – kazala je ona.

Podsjećamo da je posljednjih nekoliko godina izgrađeno ili adaptirano nekoliko seoskih ambulanti uključujući nabavku savremene opreme. Modernizovano je i više službi u Domu zdravlja te rekonstruisane prostorije, koje su sada veoma funkcionalne. Ipak, time kompletne potrebe nisu zadovoljene kao što je slučaj vozila Hitne pomoći. Prije nekoliko godina nabavljena su dva vozila za Hitnu pomoć, ali je očigledno da je, zbog velikih potreba, neophodno obnavljanje voznog parka.

Gluvić Čelićeva je naglasila da su vozila Hitne pomoći dotrajala te da je neophodna njihova zamjena u što škorije vrijeme.

– Pružamo usluge prevoza bolničkih pacijenata, zato što je vozilo ove ustanove u kvaru. Potrebe Bolnice i Doma zdravlja za prevoz pacijenata u hitnim slučajevima tri puta prevazilaze naše mogućnosti. Pitanje je vremena do kada ćemo biti u mogućnosti da zadovoljavamo minimalne potrebe, kao što je sada slučaj – požalila nam se Vesna Gluvić Čelić rekavši da u jednom danu vozila hitne pomoći Doma zdravlja čak 10 puta putuju u Banjaluku, prevozeći pacijente u KBC.

Bolji poslovni bilansi

U Domu zdravlja poboljšani su finansijski pokazatelji. Dugovi Fonda PIO za receptirane lijekove smanjeni su sa 500.000 KM na 240.000 KM.

Uplaćeni su doprinosi za prvo polugodište prošle godine, reprogramirane obaveze za drugo polugodište, a uplate za ostale mjesece su redovne.

Pedijatrija

U Domu zdravlja poteškoće stvara manjak pedijatara. Zaposlen je samo jedan pedijatar, a na konkurs se mjesecima niko ne javlja.

Ministarstvo zdravlja nam je odobrilo dvije specijalizacije koje traju pet godina. Do tada, neizvjesno je kako ćemo i kada riješiti problem mada se nadam da će se ipak javiti pedijatar na konkurs i doći ovdje da radi – kaže Vesna Gluvić Čelić, direktorka Doma zdravlja.

srpskainfo

Nagradna igra Vlade RS: Uz fiskalni račun do stana

BANJA LUKA, Ministarstvo finansija Republike Srpske organizovaće nagradnu igru sa fondom od 800.000 konvertibilnih maraka, a glavne nagrade biće nekoliko stanova.

Ovo je danas izjavila ministarka finansija RS Zora Vidović koja je objasnila da nagradna igra ima za cilj suzbijanje sive ekonomije u Republici Srpskoj jer se skupljaju fiskalni računi. Nagradna igra počinje 1. jula, a izvlačenje će biti u septembru.

Za učestvovanje će biti neophodno deset skupljenih fiskalnih računa, a adresa na koju će se slati biće naknadno saopštena.

Ministarka Vidović je saopštila da je predviđeno da nagradni fond bude finansiran iz donacija i iz budžeta Ministarstva finansija, iz ušteda u budžetu.

Još nije poznato u kojim gradovima će biti dijeljeni stanovi, koje veličine i koliko stanova.

Ministarka Vidović rekla je da je utvrđen i Prijedlog Zakona o fiskalnim kasama koji je u kaznenom dijelu blaži u odnosu na Nacrt zakona.

Tako su kazne za neizdavanje fiskalnih računa za pravna lica od 8.000 do 16.000 KM, a za preduzetnike od 5.000 do 10.000 KM.

Rok za uplatu novčane kazne je tri dana, u suprotnom će objekat biti zatvoren.

Vlada je danas utvrdila i Prijedlog zakona o porezu na dobit po kojem se privrednici oslobađaju plaćanja ovog poreza za dio koji ulože u nabavku opreme i postrojenja.

capital

Kapital ne priznaje fiziološke potrebe

Da bi odjeća i obuća stigla do blještavih šoping-molova, radnice u pojedinim zagušljivim fabrikama u Srbiji doslovno padaju u nesvijest. I sve to za minimalac, a ponekad ni toliko.

„Ljeti nije htio da dozvoli korištenje rashladnih uređaja, pa je u hali bio pakao, a zimi nije uključivao grijanje. Morale su da šiju u zimskim jaknama, da pušu u prste, kako bi uspjele da ih malo zagriju. I one su sve to trpjele i radile. Bile su zaključane, jer se gazda plašio inspekcije, i nije želio da se zna da proizvode jakne koje su bez licence i bilo kakve kontrole kvaliteta.”

I to je samo jedan odlomak iz života radnica u tekstilnoj proizvodnji koju je zabilježila zrenjaninska organizacija „Roza” špartajući po Srbiji i zapisujući njihove priče.

Nekada moćnu tekstilnu industriju koja je zapošljavala oko 250.000 radnica i radnika, zamijenila je dominantna proizvodnja za velike modne marke u malim pogonima sa neizvjesnim rokom trajanja, u kojima radi oko 80 posto žena. Prema istraživanju organizacije „Clean Clothes Campaign” (CCC), kršenje njihovih radnih prava u tim fabrikama je pravilo, a ne izuzetak.

„To je set žalbi koji se ponavlja”, kaže za DW Bojana Tamindžija iz CCC. „To su niske zarade, prekovremeni rad koji prelazi granice dozvoljenog, neplaćeni ili nedovoljno plaćen prekovremeni rad, veoma loši uslovi rada ventilacije i klime”, priča Tamindžija.

Od buha do šoping-mola

Njihovo istraživanje obuhvatilo je fabrike i brendove kao što su Beneton, Esprit, Geoks i Vero Moda. Da bi odjeća i obuća stigla do blještavih šoping-molova, radnice su u zagušljivim fabrikama doslovno padale u nesvijest, pod zabranom da pozovu hitnu pomoć. U drugoj tekstilnoj proizvodnji svjedoče i da zbog lijepka koje udišu, muške kolege mogu da idu na sistematski pregled, ali one ne.

Radnica jedne proizvodnje koja je dobavljač „Esprita” svjedoči o prljavoj fabrici punoj prašine. „Buhe bukvalno iskaču iz novopristigle odjeće – imam na desetine ujeda u jednom danu”, priča ta radnica.

Da ih spriječe da odlaze u toalet, šefovi se dovijaju na razne načine. Radnica jedne fabrike priča da se toaleti povremeno zaključavaju, a druga da ukoliko ide više od dva puta, mora šefu da donese potvrdu da zbog bolesti mora češće u toalet.

„Ljudi misle to je robovski, da je to maltretiranje, ali ne – to je profit”, objašnjava Milica Lupšor iz organizacije Roza. „Recimo da imate sto zaposlenih i svako ode u toalet po dva puta, znači svako gubi po deset minuta. Sto radnika puta deset minuta, izračunajte koliko je to izgubljenog vremena za onog ko hoće da ostvari profit, jer taj radnik kad ode, pet minuta će mašina stajati ili će biti usporena traka. Kapital ne priznaje fiziološke potrebe”, priča Lupšor.

„Nemamo izbora”

I sve to za minimalac, a ponekad ni toliko. Istraživanja bilježe plate od svega 17.000 (oko 145 eura) ili 18.000 dinara (oko 153 eura), bez plaćenih prekovremenih sati. „Tekstilna industrija je po zaradama uvijek bila na dnu, jer – vrlo mizogino – smatra se da je to ženski rad i da on može biti manje plaćen”, kaže Milica Lupšor.

Serbien Milica Lupsor von der Organisation Rosa in Zrenjanin (DW/S. Kljajic)

Milica Lupšor: Ljudi misle to je robovski, da je to maltretiranje, ali ne – to je profit

Poslodavci im nude uglavnom ugovore na određeno vrijeme ili ugovore o povremeno-privremenim poslovima, što znači da nemaju pravo da regres, putne troškove, godišnji odmor i druga prava. Nerijetko pristaju i na ugovore kojima se obavezuju da neće u određenom periodu imati djecu i da ih u slučaju da ostanu u drugom stanju, poslodavac može otpustiti bez ikakvih sankcija.

Nemaju izbora, tvrde i radnice i naše sagovornice, jer posla nema i konkurencija na tržištu rada je prevelika, posebno u manjim mjestima. „Zato se ta prljava industrija i premiješta iz razvijenih centara na periferiju, u Srbiju, Bosnu, Albaniju, Rumuniju, gdje je sve dozvoljeno, gdje su radnice jeftine, a one nemaju izbor osim da šute i rade kako ne bi ostale bez primanja”, priča Lupšor.

Gubitak čak i takvih poslova vodi u novu nesigurnost, dugove, puko preživljavanje, pa čak i glad i beskućništvo, svjedoče neke od njih. „Stalno se prijeti otkazima i radimo pod velikim pritiskom i u strahu. Zbog toga već duže vrijeme ne mogu da izdržim dan bez tableta za smirenje. Sve više imam problema sa srčanom aritmijom i visokim krvnim pritiskom, i ne znam koliko ću još moći da izdržim”, priča jedna radnica iz Rozine publikacije „Žene govore”.

U kutiju umesto u WC šolju

Iako naizgled ljepši uslovi, ni da drugom kraju lanca radnice nisu lišene problema. Iza blještavih izloga i uredno izložene garderobe pod neonskim svjetlima, nerijetko je noćni rad trgovkinja koje dolaze van radnog vremena da peglaju novopristiglu robu.

O uslovima rada u šoping molovima, međutim, za sada nema istraživanja. Iskustva iz trgovine do sada su dijelile samo zaposlene u supermarketima, pekarama i trafikama. Te su priče još poraznije, kaže Milica Lupšor. Za razliku od zaposlenih u proizvodnji koje mogu da zarade i do 30.000, radnice u prodavnicama i na trafikama rade za svega 20.000 ili manje, dok u pekarama rade čak za dnevnicu od 1.000 dinara, a sve to – na crno. „U jednom lancu prodavnica radnice u popodnevnoj smjeni uopšte nisu prijavljene, jer inspekcija uvijek izlazi u prijepodnevnim satima”, priča Lupšor.

Njihov rad je normiran količinama koje moraju da prodaju – bilo da je to 500 bananica ili tona paradajza. Ono što se ne proda, stavlja se na njihov teret. „Uvijek su nam oduzimali od plate za robu koja se pokvari, a ne uspijemo da je prodamo, salatu, paradajz, banane, iako smo molile da nam ne šalju toliku količinu, jer nemamo kome to da prodamo. Tako smo jednom dva mjeseca dobile samo po 50 posto plate, jer smo morale da nadoknadimo sve ono što se pokvarilo”, priča jedna trgovkinja.

Zato radnice na trafikama nutkaju slatkišima i žvakama, a u pekarama raznim akcijama. „Većina trafika ima kamere i ako ona ne nutka svakoga, dobiće otkaz ili će joj se odbiti od plate”, kaže Lupšor.

Muka sa toaletom im je ipak zajednička sa radnicama iz proizvodnih pogona, nastavlja Milica. „Većina trafika nema toalet, a pojedini poslodavci im ne dozvoljavaju da napuste radno mjesto. To pouzdano znamo za jedan lanac trafika u Zrenjaninu. I onda one vrše nuždu u nekim kutijama u trafikama, koje drže tu za vrijeme smene, i onda kada završe smjenu ponesu sa sobom i negdje izruče.”

(Ne)najavljene posjete

Na dugu listu šokantnih radničkih priča ima li kakvog odgovora institucija? „Posljednjih nekoliko godina primjetan je trend opadanja zaštite prava radnika”, kaže za DW viša savjetnica za javne politike iz Inicijative A11 Milica Marinković. „Ovakvi primjeri su češći u manjim sredinama, gdje se svi poznaju i gdje su kontrole inspekcije rada manje učinkovite.”

Nije tajna da poslodavci potkupljuju inspektore da im jave kada dolaze u inspekciju, kako bi „upeglali” i radni ambijent i poslovanje, kaže Lupšor. „Znamo kada će neki inspektor ili menadžer iz Italije da posjeti fabriku, jer onda uprava otvara vrata i prozore, i uključuje klima uređaje. A inače nam upravnici govore: ako otvorite vrata, odmah ostajete bez posla”, ispričala je i jedna radnica za „Clean Clothes Campaign”.

Objektivni razlozi za loš učinak su, međutim, mali broj inspektora i zakonska mogućnost da poslodavac prisustvuje razgovorima inspektora i radnika. „Mislite da neka žena smije pred šefom nešto loše da kaže o firmi u kojoj radi? Ne, jer će odmah dobiti otkaz”, priča Lupšor.

One koje se pak odvaže, moraju u startu da prihvate da će eventualni sudski postupci trajati godinama, sa neizvjesnim ishodom. Radnice tekstilne proizvodnje sa početka priče koje su poslodavca tužile zbog neisplaćenih zarada dobile su poslije nekoliko godina spor, ali sudska presuda nije i garancija da će dug naplatiti, jer poslodavac je firme zatvorio i otišao za Njemačku.

„Nažalost poslodavci imaju veoma razvijene načine kako da izbjegnu izvršenje presude. Svakako moramo biti svjesni da su im ovakvo izvrdavanje zakona omogućile pravne praznine. Upravo je zato rješenje ovakvih situacija u rukama organa vlasti, koje treba da spriječe te situacije”, objašnjava Milica Marinković.

Nenaplativi dugovi

Šta onda ostaje radnicima na raspolaganju? Sindikat, kažu jedni. Ali statistika neumoljivo svjedoči da od 1.800 firmi u tekstilnoj industriji, sindikati postoje u svega njih pedesetak. Jer čim se pojavi zametak sindikata, kolovođe ostaju bez posla, prenose naše sagovornice iskustva s terena. „U pojedinim fabrikama je čak zabranjeno da se priča sa osobom koja stoji osam sati pored vas, jer ako uspostave kontakt, možda će se pobuniti”, kaže Lupšor.

„Clean Clothes Campaign” zato primjenjuje pritisak na brendove. „Brednovi se boje lošeg imidža, tako da to ima smisla”, kaže Bojana Tamindžija. Kako to izgleda u praksi objašnjava na primjeru globalne kampanje ka brendu „H&M”, koji je još 2013. godine obećao da će svim radnicima u svojim zlatnim i platinastim fabrikama, kako rangiraju svoje dobavljače, do 2018. godine stvoriti uslove da im se isplaćuje dostojanstvena zarada.

„Jer ako su su brendovi u stanju da izdvoje ogromnu količinu novca za kontrolu kvaliteta na svim nivoima lanca snabdijevanja, onda su odgovorni i za radne uslove duž cijelog proizvodnog lanca, bez obzira da li je u pitanju podizvođač ili podugovarač“, priča Tamindžija.

Ali obećanje „H&M” na kraju je ipak bilo „ludom radovanje”, jer je na godišnjoj skupštini prijedlog o preraspodijeli profita jednostavno – odbijen.

DW

FK Lijevče pred nestajanjem?

Iz FK se oglasili sa apelom za pomoć. Imam potrebu nešto da kažem iako sam ne zainteresovan za probleme sportskog kluba, kao i kulture uopšte, razlog je što su to institucije vlasti u koje se vlast involvira u svakom pogledu očekujući glasove na izborima, a pravo crpim iz toga što sam u izgradnji stadiona učestvovao ograničen svojim fizičkim mogućnostima.

Apel sa fejsbuk profila:

“Fudbaleri Lijevča nisu otputovali na gostovanje u Kneževo !

Fudbalski klub Lijevče preživljava možda i najgore dane u svojoj 89 godine dugoj istoriji .Klub već godinama je u teškoj finansijskoj situaciji, a posljednjih mjeseci situacija je takva da se pominje i gašenje.Da li ćemo zbog opšteg haosa i rasula morati napustiti ligu ili ugasiti klub, ili iznaći neko rješenje i spasiti ovaj klub od nestanka? Glavni i najveći problem je to što iza Kluba niko ne stoji. Upravni odbor postoji na papiru, ali u stvarnom životu niko ništa ne radi niti ko dolazi na utakmice.Iskreno se nadamo da se neće desiti onaj najgori scenario i da će se pronaći neko trajno rješenje za Fudbalski klub Lijevče, kako bismo svi skupa mogli i dalje uživati u sportu i radovati se ovoj igri.Nova Topola je jedna od najvećih mjesnih zajednica na području opštine Gradiška sa 2372 stanovnika i nogobrojnim firmama koje rade na području mjesne zajednice Nova Topola ,sigurno miještani Topole zaslužuju stabilan i jak klub.

FK Lijevče je simbol Nove Topole i ponos svih topolčana,svi moramo stati iza Lijevča ne dati da se ugasi nešto što postoji devedeset godina.”

U apelu se spominje opšti haos i rasulo, spominje se Upravni odbor na papiru, ali niko ništa ne radi, ko ga je izabrao i po kojem kriterijumu? Iza kluba niko ne stoji, a ko se prihvatio da će stajati? Ko stoji bilo iza čega, javnost rada pa i ko stoji iza apela, FK Lijevče izgleda kao neka tajna organizacija, i ako bi trebalo da je rad javan, pa da vidimo ko opstruiše ili neće ili samo nije sposoban? Ovo je viđeno kroz funkcionisanje vlasti u MZ koja je od uvijek bila, a i sad je, stepenica ka nekom vrhu, a rad, ništa.

Bilo koja vlast i bilo kojih boja uvijek je isto, izaberu se ljudi koji će čvrsto obećati šta hoćeš, oni nikada nemaju problem da riješe probleme, sve riješavaju i još po neki zaljubljenik izgubljen u vremenu i prostoru se prikrpi uz njih.

Ovdje znamo ko je vlast, znamo i koliko su dobili glasova onih koji vjeruju u njih, pa sad ako znamo njihovo je da riješe jer su sigurno imali rješenje prije izbora kad su žicali glasove. Znači sav problem je u vlastima koji su dobili povjerenje i onima koji su im dali povjerenje, jednostavno.

Kaže se u proglasu da ‘svi moramo stati iza Lijevča’, ne moramo stati, iz razloga koji sam naveo da su sportska društva i kulturna društva uvijek instrumenti vlasti za kontrolu, onda snose i potpunu odgovornost za funkcionisanje istih. Problem je što niko ne smije toj vlasti da priđe stojeći nego prilazi se sagnut.

Samo prije par mjeseci je tvrđeno da se ulaže i brine o sportu pa i to da su obezbjedili FK Lijevče sredstva za nove svlačionice koje su sada u radu.

FK treba da se pobrine da svi ga osjećaju kao svoj klub, međutim likovanjem jednih nad drugim kroz izbore došlo je do podijele u zajednici pa se to očituje i kroz FK.

Drugo, koliko znam on je bio i dio biznis rješenja nekih ljudi, pa ako je to bilo dobro tad možda će i sad. Znači politika i biznis i problem rješen, a demagoške parole o stajanju svih je put u ništa.

Dakle rješenje je insistirati od vlasti rješenje i kroz podršku privrede kako vlast kaže “Društveno odgovornih preduzeća”, vlast koju imamo je sigurno sposobna da to riješi i ima volju koju su iskazali nebrojeno puta, verbalno. Tražiti da se o ovome piše u medijima koje oni kontrolišu, ako to nema ko u ime FK onda ništa prst u usta i zviždanje orno.

Staro gvožđe Farmlanda ide na doboš 3. decembra

BANJALUKA – Prva prodaja zaplijenjene imovine Govedarske farme “Farmland” iz Nove Topole zakazana je za 3. decembar, a vrijednost mašina koje su odavno rashodovane i koje će biti ponuđene kupcima nije ni približna iznosu od 300.000 KM, koliko ta firma duguje radnicima.

Bivši radnici “Farmlanda” su 31. oktobra u pratnji advokata i sudske policije ušli u to preduzeće sa namjerom da popišu imovinu i naplate dugove, za koje imaju i pravosnažne presude. Međutim, zatekli su zapuštenu farmu, a nekoliko mašina koje su popisali odavno su rashodovane.

Advokat Miroslava Drinić, koja zastupa 55 bivših radnika “Farmlanda”, istakla je da su u krugu preduzeća zatekli samo neispravne mašine, te da ne vjeruje da će išta uspjeti da prodaju.

– Zatekli smo nekoliko neispravnih traktora, agregata i poljoprivrednih priključaka. Ako bismo sabrali procijenjene vrijednosti svake od tih mašina nema tu ni približno 300.000 KM koliko radnici potražuju. To je sve samo zarđalo gvožđe, a sve što je valjalo, to je odavno izneseno iz farme – rekla je Drinićeva i dodala da će se prodaja vršiti na licu mjesta.

Pojasnila je da se nijedna zaplijenjena mašina ne može prodati po cijeni nižoj od polovine procijenjene vrijednosti, iako nije mogla precizirati na koliko su zaplijenjene stvari procijenjene.

– Ukoliko ne bude kupaca, biće zakazano ročište za drugu prodaju, a ako i tada ne bude zainteresovanih, radnici mogu odlučiti da sami uzmu neku od tih mašina kako bi na taj način namirili dugove – pojasnila je Drinićeva.

Ogorčeni radnici ne polažu mnogo nade u ovu prodaju, jer ono što su zaplijenili gotovo ništa ne vrijedi.

– Ne znam kako ćemo doći do zarađenih plata, ali ja ne vidim izlaz iz ove situacije. Nadam se da će možda Vlada RS naći način da nam pomogne, drugo rješenje ne vidim – rekla je bivša radnica “Farmlanda” Borka Vujmilović.

“Farmlandu” su još 2016. godine blokirani računi zbog neizmirenih milionskih obaveza. Ovo preduzeće dugove ima i prema Poreskoj upravi RS, koji su na kraju avgusta ove godine iznosili 4,4 miliona KM.

Advokat Miroslava Drinić ističe da u oktobru, kada su popisivali imovinu “Farmlanda”, radnici i ona nisu uspjeli obići cijelo preduzeće.

– U upravnu zgradu nismo uspjeli ući, jer je popis počeo kasno i već je pao mrak dok smo došli do toga objekta. Kada sudija donese odluku, ući ćemo i u upravnu zgradu, mada ne očekujemo da ćemo i tamo išta vrijedno zateći – rekla je Drinićeva za Glas Srpske

(Capital)