Arhive kategorije: Biz

Ekonomisti nas lažu već decenijama

Ne namjerno, ali i dalje griješe.

Prvo maknimo kritičku definiciju. Kad sam prvi put čuo izraz „neoliberalizam“, dočarao mi je u glavi novo doba bistrih očiju, upućenih hipija s progresivnim programima. Pogriješio sam. Neoliberalizam i njegove politike teže privatnom sektoru dati sve više, a javnom sektoru sve manje kontrole nad kapitalizmom slobodnog tržišta. To je ekonomska filozofija koja teži privatizaciji, deregulaciji, globalizaciji, slobodnoj trgovini, štednji i smanjenju državne potrošnje.

Neoliberalizam su sredinom 1980-ih slavno podržavali predsjednik Ronald Reagan i premijerka Margaret Thatcher i od tada je vrlo popularan među bogatašima. To je pokretačka snaga naše ekonomije u posljednja četiri desetljeća. Ova ideologija je glavni doprinos stambenoj nesreći 2008. godine, degradaciji okoliša i klimatskim promjenama, intenziviranju nejednakosti bogatstva i dječijeg siromaštva, propadanju javnog zdravstva i obrazovanja, prenošenju bogatstva, izboru Donalda Trumpa , pa čak i pretjerani efekti epidemije COVID-19 na smrtnost i ekonomiju.

Njegova popularnost u sektorima ne tako bogatih (iako nemaju pojma što je neoliberalizam, a još manje da je štetan za njihovu dobrobit) može se objasniti propagandom koju imućni mogu priuštiti širenju na razne načine u štampi, radiju , TV i internet. Njihova je poruka ocrniti sindikate (da bi radna snaga bila jeftina), stigmatizirati državnu potrošnju kao rasipnu (osim vojske od koje zarađuju), smanjiti poreze za bogate (jer su izvor svih poslova, a vlada bi samo trošila novac ionako) i deregulirajte poslovanje i finansije (jer je na taj način efikasnije – uzimati novac). Ponavljaju te mantre iznova i iznova dok im ljudi ne povjeruju, čak ni ekonomisti.

Spomnite ‘neoliberalizam’ gotovo svi će vjojatno samo sleći ramenima i reći’Ne znam stvarno što je to.’ Ako pitate Rusa za komunizam, neće ​​pretvarati se da ne zna šta je to.

Sa Amerikancima to nije pretvaranje. Prazan pogled je stvaran. Ne znamo koja je sveobuhvatna ekonomska teorija koja je ugrađena u našu vladu od Ronalda Reagana uzrokujući poražavajuće probleme s našom ekonomijom i našim društvom. Zapišite ovo i ne zaboravite. To je neoliberalizam!

Bogati znaju kako je snaga neoliberalizma u njegovoj anonimnosti. Sve dok proletarijat ne može imenovati svog neprijatelja, kako ga znati čak i tamo, a još manje osmisliti odbranu ili kontranapad?

Neoliberalni ekonomist vjeruje da: 1) povećanje plaća ubija radna mjesta, 2) povećanje poreza ubija ekonomski rast i 3) vladini propisi smanjuju efikasnost poslovanja.

Neoliberalizam je u osnovi ekonomski i socijalni scenarij koji je vlada slijedila posljednjih 40 godina, nakon Ronalda Reagana, i zamalo uništio ovu naciju. Uzmimo jedno od ovih neoliberalnih uvjerenja i pažljivo ih ispitajmo kako bismo shvatili zašto se posljednjih četrdeset godina ekonomske ideologije temelji na lažnim uvjerenjima.

Laž broj jedan: Povećanje plata ubija radna mjesta.

Od kraja Drugog svjetskog rata do 1963. godine, najviša granična stopa poreza na dohodak iznosila je 91%, osim par godina kada je iznosila 92%. Godine 1964. dobili smo veliku poresku olakšicu na 77%, a zatim na 70% 1965. godine i zadržao se na 70% dok Reagan nije stupio na dužnost 1981. godine, a dosegao je 50% i od tada se spušta prema dolje na svoje sadašnje bedno stanje 37%. Dakle, ako ikada izmislimo vremensku mašinu, moramo se vratiti u 50-e i reći im koliko se loše zajebavaju uništavajući ekonomiju visokim porezima. Oh . . čekaj! To su bile najbolje decenije za SAD u financijskom smislu, posebno za siromašne i srednju klasu.

Neoliberalni ekonomisti jednostavno ne završe rečenicu. ‘Povećanje poreza ubija ekonomski rast računa bogatih u švicarskim bankama.’ Uvijek zaborave spomenuti taj posljednji dio. A bogati ne posjeduju neku velesilu stvaranja radnih mjesta. Postoji nekoliko genijalaca poput Elona Muska i Sir Richarda Bransona koji svoje ideje redovito ostvaruju stvarajući čitave industrije i radna mjesta koja idu uz njih. Većina od 1% ponija su trikovi koji bi svoje bogatstvo radije povećali ljigavijim metodama poput kupovine monopola i poreznih olakšica ili tjeranja konkurencije iz poslovanja.

Izgubili smo rat protiv siromaštva. Sada živi veći procenat ljudi u siromaštvu nego 1969. godine i njihov stepen siromaštva je ozbiljniji, na nivou zemalja trećeg svijeta. Obitelji koje žive s 2 dolara dnevno. Što se toga tiče, ljudi ne bi trebali živjeti tako u Americi ili bilo gdje drugdje. Potrebna im je bolja podrška za uzdržavanje, a za to je potreban porezni novac. Nejednakost bogatstva sada je veća nego bilo kada u istoriji, jer moderna tehnologija omogućava kupovinu toliko više lične moći i uticaja po relativno maloj cijeni. Ne uzbuđujte se, to je i dalje više nego što si vi ili ja možemo priuštiti.

Problem s ljudima koji žive na marginama i egzistiraju je u tome što sve o čemu razmišljaju – da li će imati sljedeći obrok, hoće li moći platiti stanarinu ovaj mjesec, da li će se porezati guleći krumpir i dobiti gangrenu i ako se to dogodi izgubit ću ruku . Osim što je moralno odbojan, ovo je gubitak snage. Ne možete odgajati djecu u takvom okruženju i očekivati ​​da ona daju svoj doprinos. Ne znamo odakle dolazi naš sljedeći Einstein, Newton ili Feynman. Mi kao nacija moramo početi igrati punom snagom da bismo bili konkurentni i preživjeli kao civilizacija.

Laž broj dva: Povećavanje poreza ubija ekonomski rast.

Od kraja Drugog svjetskog rata do 1963. godine, najviša granična stopa poreza na dohodak iznosila je 91%, osim par godina kada je iznosila 92%. Godine 1964. dobili smo veliku poresku olakšicu na 77%, a zatim na 70% 1965. godine i zadržao se na 70% dok Reagan nije stupio na dužnost 1981. godine, a dosegao je 50% i od tada se spušta prema dolje na svoje sadašnje bijedno stanje od 37%. Dakle, ako ikada izmislimo vremensku mašinu, moramo se vratiti u 50-e i reći im koliko loše zajebavaju uništavajući ekonomiju visokim porezima. Oh . . čekaj! To su bile najbolje decenije za SAD u financijskom smislu, posebno za siromašne i srednju klasu.

Neoliberalni ekonomisti jednostavno ne završe rečenicu. ‘Povećanje poreza ubija ekonomski rast računa bogatim u švicarskim bankama.’ Uvijek zaborave spomenuti taj posljednji dio. A bogati ne posjeduju neku velesilu stvaranja radnih mjesta. Postoji nekoliko genijalaca poput Elona Muska i Sir Richarda Bransona koji svoje ideje redovito ostvaruju stvarajući čitave industrije i radna mjesta koja idu uz njih. Većina od 1% ponija su trikovi koji bi svoje bogatstvo radije povećali ljigavijim metodama poput kupovine monopola i poreznih olakšica ili tjeranja konkurencije iz poslovanja.

Trebaju nam porezne stope 50-ih i 60-ih. Bogati trebaju ponovo početi vući vlastitu težinu. Neće potrošiti dovoljno u tržišnoj ekonomiji da pomognu. Ne mogu kupiti toliko više cipela, automobila, kuća, sretnih obroka i lattea od sljedećeg tipa. Mislim, mogli bi, ali neće. Njihov novac od poreza može, međutim, platiti prijeko potrebnu infrastrukturu, zdravstvo i obrazovanje, tako da zaista možemo zaintrigirati ekonomiju i pustiti da inovacije postignu nove korake.

Laž broj tri: Vlasni propisi smanjuju efikasnost poslovanja.

Ako ćete primijetiti, toliko smo ublažili propise o preduzećima, a poduzeća su postala toliko efikasna da će spremati planetu. Ovo je kapitalizam na steroide koji se troši u proljetnim praznicima za vrijeme epidemije bubonske kuge. I to su samo klimatske promjene.

Moramo vratiti industrijske propise u industrijskim razmjerima. Nema više zarađivanja novca od mogućnosti nanošenja industrijskog otpada na zajedničko javno blago poput atmosfere i prirodnih plovnih puteva i okeana bez ikakvih troškova ili rizika ili bez dugoročnih planova posredovanja. Moramo vratiti EPA i dati mu očnjake kako bi se te stvari mogle regulirati!

Nema više planiranog zastarevanja. Gledajte, prodat ću vam sve ove prekrasne uređaje za ogroman novac, ali to će biti sranje za nekoliko godina, a vi ćete se morati vratiti i kupiti još. Ne brinite Nećete to morati raditi još jako dugo jer mi uništavamo planetu u procesu stvaranja milijardi novih uređaja svake godine. To je otprilike najbolesniji, najstrašniji poslovni etos za koji sam ikad čuo, ali mi o tome zapravo razmišljamo kao o načinu na koji se to sada radi u tom blesavom starom poslovnom svijetu. To treba urediti!

Ovo se ne odnosi samo na uređaje. Zaista mislite da veliki igrači genetski modificiranih organizama neće uzeti stranicu iz ove knjige i početi izrađivati ​​GMO tekstil za odjeću koji se brže troši? Jeste li primijetili koliko se brzo troši vaša nova pamučna odjeća ili plahte u odnosu na onu koju ste posjedovali u prošlosti? To se ne može kontrolirati jednostavnim pregledom. Ova tehnologija zahtijeva resurse vlade da uopće shvati kako pokušavaju zeznuti potrošača. To treba urediti!

Nema više poklanjanja prirodnih resursa za bagatelu. Ako neko želi izvaditi milione barela nafte ili milijarde galona vode ili stotine tona zlata sa zemlje u javnom vlasništvu i prodati ga po cijelom svijetu, mi, građani Sjedinjenih Američkih Država, trebali bismo dobiti sajam dogovor za taj resurs. Naše nacionalno bogatstvo i nasljeđe rasprodaju se ispod naših nogu za novčiće na novčanici od stotinu hiljada dolara. To treba urediti!

Homo Economics:

Neoliberalne ekonomske teorije temelje se na mitskom biću zvanom Homo economicus. Ovo je idealizirani model koji se koristi u izradi ekonomskih teorija. Model je savršeno racionalan s interesima i preferencijama i uvijek donosi odluke da udovolji ili poveća te interese i preferencije. Drugim riječima, savršeno sebično biće bez obzira na tuđe interese ili sklonosti. Neoliberalna ekonomska teorija zasniva se na sociopati. Je li onda čudno da je dvadeset jedan posto izvršnih direktora korporacija sociopat?

Neoliberalna ekonomska teorija primijenjena kao gigantski eksperiment na našoj ekonomiji omogućila joj je da pređe u degenerativni oblik kapitalizma gdje se novac izravno prenosi na moć sposobnošću kupovine zakonodavstva omogućavajući pojedincu ili kompaniji konkurentsku prednost nad svima ostalima. U ovom sistemu, ili da nabave propagandu kako bi ubedili ljude da daju svoje naloge ili da nabave plaćenike koji će se fizički pobrinuti za situacije koje se sami ne bi usudili.

Više se ne vodi računa o većem dobru cijelog sistema korporacije koja uključuje radnike, kupce i okoliš.

Zašto ne kažemo ovim neoliberalnim ekonomistima da krenu u pohod? Mi to možemo. Ekonomiju nazivaju sumornom naukom. U sadašnjem stanju, nazvao bih je bezdanskom naukom. Ovo bi i dalje bilo netačno jer to uopće nije nauka, čak i sa svom matematikom koju vidite u tim udžbenicima. Upravo su te zamišljene ideje o tome kako ekonomija funkcionira. To je više sistem vjerovanja.

Izjavimo da ćemo vjerovati u nešto drugo. Vjerovat ćemo u homo ekonomu koji je pametna, poštena, puna ljubavi, velikodušna osoba. Onaj koji ne bi zarađivao uništavajući planetu ili kupujući monopole da uništi konkurente i prevari kupca. Zapravo, zamijenimo Homo economicus s Homo sapiens, stvarnom osobom, koja može uravnotežiti dobit, nadgledajući poštenu raspodjelu bogatstva i upravljati resursima i otpadom na boljitak društva, a ne na njegovu štetu.

Kako to radimo? Prilično sam siguran da je trenutna administracija veliki ljubitelj neoliberalne ekonomije, bili oni toga svjesno ili ne.

Autor:Glen Hendrix

Globalna potrošnja na blockchain rješenja će skočiti za 188 posto do 2024.

Blockchain tehnologija uzletjela je na razinama iznad onih vezanih striktno za kriptovalute pa Aksje Bloggen prognozira da će do 2024. na rješenja vezana uz nju biti potrošeno 19 milijardi američkih dolara na globalnoj razini. Osjetno je to povećanje jer u 2020. potrošnja je bila na 4,5 milijardi dolara. To je 188 posto rasta koji se prognozira kroz tri godine.

Također, u 2021. bi potrošnja trebala biti na 6,6 milijardi dolara, što je u odnosu na petogodišnje razdoblje rast od oko 70 posto posto. Dokaz je to da IT industrija proučava blockchain i traži načine kako ga implementirati u svakodnevicu, prvenstveno zbog sigurnosti i praktičnosti koju nudi. A to se ne bi prepoznalo da nije tolike popularnosti kriptovaluta unazad nešto više od jednog desetljeća. Inovativnost u tom smislu je potpomogla razvoju drugih segmenata.

Naime, za blockchain računalni stručnjaci tvrde da se ne može “probiti” i da zbog toga u nekim većim okvirima izvođenja transakcija postaje nekorisna, a samim time završit će na marginama. Ako je vjerovati financijskim stručnjacima. Nije potreban posrednik prilikom transakcija i samim time sami koncept bankarskog sektora nekako pada u vodu. No, problem je i što se transakcije mogu pratiti. I na tome se lome koplja. Barem kad se radi o financijskom segmentu korištenja blockchaina. Izvan svijeta kriptovaluta, situacija je nešto drugačija, ali temelji nisu.

Jer, zbog načina na koji je tehnologija izvedena nudi se kao idealno rješenje na mnogim poljima, ponajviše onom vezanom uz Internet stvari (IoT), koji će procvjetati čim mobilne mreže pete generacije (5G) postanu stvarnost. Dakle, na desetke milijarda spojenih uređaja, stotine milijarda američkih dolara u prihodima… Treba to zaštititi i objediniti na najjednostavniji način. A ostaje dojam da je to upravo blockchain.

izvor:ict

Stvoren u inat Turcima: Nije nastao u Francuskoj kao što mislite, a evo zašto važi za skupo pecivo

Iako nacionalni proizvod Francuske, kroasan je nastao u Austriji i to “u inat” Turcima. Ta priča je, zapravo, vrlo interesantna: davne 1683. godine Beč je bio pod opsadom Turaka, mada su uprkos teškoj situaciji – pekare radile punom parom.

Jedan od radnika pekare je začuo sumnjive zvuke i alarmirao stražu, a onda je otkriveno da se ispod Beča kopaju tuneli. Napad Turaka je spriječen, te je stoga, u znak pobjede, pekar napravio pecivo u obliku polumjeseca – simbola koji se nalazi na zastavi Turske.

Zato se za svaku vrstu kroasana koristi izraz “bečko pecivo”, i rado se konzumira u toj zemlji, posebno uz kafu, mada se svakako odomaćio u Francuskoj. Ali, tek nekoliko vijekova kasnije. Naime, nostalgična Marija Antoaneta je kuharima dala instrukcije da naprave “bečko pecivo”.

Sam izraz “kroasan” na francuskom jeziku znači polumjesec. Zanimljivo je i to da se pogrešno interpretira njena izjava: “Ako nema hljeba – dajte im kolače”, jer je ispravno: “Ako nema hljeba – dajte im kroasane”, piše Biznis Telegraf.

Dakle, ovo slatko-slano pecivo se sa dvora “spustilo” i među obične građane, ali je zadržalo svoju reputaciju. I danas je prilično skupo u svim evropskim poslastičarnicama i pekarama, iako je običnog sastava, lagano i vazdušasto. Više se vezuje uz ritual, nego što bi jedan kroasan mogao da vas zasiti.

Ipak, ako ostavimo po strani “priče sa dvora”, situacija u realnosti je ovakva. Austrijski oficir Augustin Zang je zbog jedne Francuskinje krenuo putem Pariza, a kako bi sebi obezbijedio egzistenciju – otvorio je malu pekaru, u kojoj je prodavao pecivo slično današnjem kroasanu.

Širom Grada svjetlosti osvanuli su plakati gdje se reklamira ovo pecivo, za koje se zainteresovala i pariska buržoazija. Posuto šećerom i obogaćeno bademima – neodoljivo je asociralo na Orijent. Ali, francuska kultura je, potom, “umiješala prste” te je obično tijesto zamijenjeno lisnatim, a sam kroasan je postao otmjeniji pekarski proizvod.

Osim tradicije i istorije kroasana, povezane i sa damama u Šanel kostimima, koje ispijaju jutarnju kafu i uživaju u “francuskoj poslastici”, na cijenu i renome utiču i sastojci poput putera. Opšte je poznato da puter diže cijenu svakog proizvoda, u odnosu na margarin, a ni kroasan nije izuzetak.

Danas, kroasan više nije tako običan (mada nikada nije ni bio). Kombinuje se sa slanim sastojcima, kao što su šunka i sir, ali i sa čokoladom, bademima, suhim grožđem. Prilikom pravljenja kroasana koristi se prilično velika količina putera, “zaslužna” za taj puterast, a opet hrskavi ukus.

Zapravo, iako se recepti razlikuju, većina dobrih kroasana napravljena je od najmanje 25 posto putera. To ujedno sugeriše da ovo ukusno pecivo nije baš najzdravije jesti svaki dan, ali i da cijena skače – kako skoči cijena maslaca. S druge strane, cijena putera ne raste “sama od sebe”, već je povezana s povremenom nestašicom mlijeka.

Budući da se sir i kajmak smatraju prioritetom u odnosu na puter, onda on postaje skuplji kako nestaju zalihe mlijeka. I za kraj još malo luksuza: prije nekoliko godina u Londonu je prodata najskuplja poslastica “cronut” (kroasan-krofna), za čak 1.500 funti. Poslužena je sa specijalnim šampanjcem i listićima zlata.

izvor:bisnisinfo

Predstavljeno odijelo koje tjera viruse

ZAGREB – Hrvatska modna i tekstilna kompanija Varteks predstavila je novitet na tržištu – muško odjelo s antiviralnim premazom, za koje tvrdi da smanjuje moguće prisustva više od 99 odsto virusa u roku od dva sata, ali ističe i da ne štiti potpuno od zaraze.

Reč je, kako se navodi, o tehnološkoj inovaciji u proizvodnji tkanine “ViralOff” koju je razvio talijanski proizvođač Marcoto u saradnji sa biomedicinskom kompanijom Poligijene.

“Ova tehnologija označava značajnu prekretnicu u tretiranju novih materijala i pomak ka zaštiti zdravlja koji moda može pružiti potrošačima”, saopšteno je iz Varteksa, prenosi Hina.

Marcoto tkaninu od koje je odelo izrađeno čini stopostotna runska vuna, a antiviralni premaz eliminiše viruse čim dođu u dodir s tkaninom i osigurava da u roku od dva sata virusi s odjeće nestanu, tvrde u Varteksu.

Ističu i da premaz ne predstavlja potpunu zaštitu od zaraze.

Aktivni sastojak premaza čini reakcijska masa titan-dioksida i srebro-hlorida, nanosi se na gotovu tkaninu proizvedenu od prirodnih vlakana kao što su vuna, pamuk ili lan, a siguran je u dodiru s kožom, ne izaziva alergijske reakcije i nije opasan za zdravlje odraslih i djece, kao niti kućnih ljubimaca, kaže se u saopštenju.

“ViralOff” premaz na tkanini takođe i štiti odjeću, dezinfikuje je, smanjuje potrebu za njenim čišćenjem te joj produžava vijek trajanja, a kako bi zadržalo svoju efikasnost odjelo s takvim premazom se održava suvim hemijskim čišćenjem koje neće narušiti njegova svojstva, naveli su iz Varteksa.    Agencije

Tehnologije stvaraju nova radna mjesta

Nove tehnologije kreirat će desetke milijuna radnih mjesta do 2030., pokazuje Boston Consulting Group (BCG) u svojoj analizi. No, isto tako pokazuje i da to neće riješiti pitanje nezaposlenosti jer će biti problematično naći zaposlenike s traženim vještinama za ta nova radna mjesta.

Samim time, neće se nadomjestiti “rupa” nastala automatizacijom rada. I to je nešto na čemu treba raditi, ali konstantno ostaje dojam kao da se za to nema vremena. Svjedočimo tome i danas. Poslodavci konstantno traže mlađu radnu snagu za “nove” poslove i skeptični su prema neiskusnim starijim osobama.

Pritom se pod “starijima” smatraju svi iznad 30 ili 40 godina, što ostavlja previše ljudi bez adekvatne prilike, koju bi možda iskoristili da im se pruži. Razumljivo je zašto poslodavci tako razmišljaju, što znači da takav sklop treba mijenjati na drđavnim razinama u smislu poticaja.

Hrvatska, kao i brojne zemlje svijeta, nude poticaje za zapošljavanje mladih ili prvo zaposlenje, ali propuštaju isto učiniti za one koji mijenjaju karijere ili su u nešto kasnijim godinama ostali bez posla. Tako nešto nikome nije u interesu.

Jer, ukoliko se analiza pokaže točnom, a bude bez promjena, Australija će do 2030. imati manjak od milijun zaposlenik na novostvorenim radnim mjestima, Njemačka tri milijuna, a Sjedinjene Američke Države više od 17 milijuna! Dakle, treba djelovati odmah, 2030. nije tako daleko kako se čini.

Naravno, tehnološki sektor generirat će daleko najviše novih radnih mjesta, ali problem je što se u tom sektoru stvari toliko brzo mijenjaju da oni koji se u njega kasno priključuju ne mogu “pohvatati” konce, prvenstveno jer si rijetki mogu dopustiti gubiti vrijeme na njihovu edukaciju. Zato svi žele “gotov proizvod”, ali takvih osoba neće biti u dovoljnoj mjeri kako bi se zadovoljile potrebe…

ictb