Istorija: Opština Windhorst i Velika zajednica Nova Topola

Kako je kolonija formirana i dobila ime bilo je riječi u tekstu, a kako bi kolonija izašla u javnost, morali su da steknu prava radne uljudne zajednice u pravnom saobraćati sa vlastima. Zato je otac Beda tražio formiranje Opštine. Pozvao je koloniste 1881. godine i tada su zaključili da svi pripadaju stvorenoj političkoj zajednici.

Statut zajednice je dizajnirao otac Beda. Sadržavala je glavnu poruku u skladu sa sljedeća četiri člana:

O Zajednici se brine vođa zajednice i članovi zajednice koji se biraju na neposrednim izborima.

Svaki besprijekoran član zajednice, koji ima 24 godine i ima svoje ognjište, ima pravo glasa.

Bilo koji kolonista koji ima 30 godina može biti izabran. Svaka izabrana osoba mora prihvatiti izbore, sa kaznom od 30 guldena za odbijanje.

Period izbora je jedna godina.

Do realizacije je došlo 1883. kada je odobreno od strane vlasti. I tako je Windthorst postao politički nezavisna opština, prvi vođa zajednice bio je kolonista Johann Ernst, prvi članovi bili su pored gradonačelnika Michael te Best, Friedrich Freiseis, Julius Schumacher, Johann Gallernann i Johann May.

Pozicija gradonačelnika se često mijenjala u narednim godinama. Ferdinand Brenzinger, Michael te Best i Mirko von Gjurkowetckhi (kao ne-Nijemac) su bili izabrani za gradonačelnike, ali Fridrich Freiseis, Johan Beeckmann, Stefan Lamers, Martin Jansen i Johan Beeckmann koji nisu potvrđeni, a onda je Wilhelm Siebenmorgenvoll postao gradonačelnik, ostao je na toj funkciji do rata punih 21 godina, naslijedio ga je neposredno prije rata Joseph Ebertz. Tokom rata nije bilo izbora, pa je Martin Jansen imenovan od strane vlasti kao sekretar zajednice i ostao je tokom rata.

Heinrich Renner posjetio je Windthorst 3. maja 1886, a kolonija je bila u velikom razvoju uz čuđenje Rennera. Kao da je došao u sjevernu Njemačku dodao je, piše on. 1885 broj stanovnika Windthorsta popeo se na 802 stanovnika, među njima je 700 njemaca i 14 austrijanaca. Po religijskom određenju, bilo je 791 katolika, 6 protestanata i 5 Židova. Samo jedna Kmetenfamilie imala je 206 slobodnih naseljenika s’ obitelji. Gradonačelnik Ferdinand Brenzinger je bio i domaćin i imao je ciglanu sa tri peći i peći za kreč. Renner je kroz koloniju u oktobru 1894 deveti put putovao, prosperitet je značajno podignut, a stanovništvo je povećano na 1.500 duša.

U 1905 bilo je 1625 stanovnika. 1912 Općinsko vijeće sastavljeno je od sljedećih: Josef Ebertz (gradonačelnik), Gerhard te Best(dogradonačelnik), Bernhard Vorwerk, Anton Klune, Gerhard Boeckmann, Julius Schürmann, Michael Juraschek, John Jansen i Peter Frisch (lokalno vijeće).

Mlin, parna pilana i kovačnica (Mirko von Gjurkowetschki), dva paro mlina (Görges i Baus) i jedan stolarija na motorni pogon (E. Langer) su otvoreni u mjestu.

U posljednjih deset godina izgrađene su mnoge nove zgrade. Mladi bračni parovi kolonisti stvorili su niz novih naselja. Broj njemačkih doseljenika koji govore njemački s njihovim obiteljima iznosi 1800 – 1900.

Nakon rata, kolonija je dobila ime Nova Topola. Vlada je 1927 formirala takozvanu veliku zajednicu. Za veću zajednicu Novoj Topoli osim kolonije priključena su uglavnom pravoslavna sela Rogolji, Elezagići, Mašići, Karajzovci, Petrovo Selo, Junozovci, Rovine, Trošelji i Turske Dubrave. Gradonačelnik velike zajednice bio je 1930 Ilija Mataruga, zamjenik gradonačelnika naseljenik Heinrich Böhmer.

Zgrada koja je služila za mnoge potrebe, danas kafana “Baranda”

Zajednica je od 1912 dobila i prekrasnu zgradu za sastanke. Tu je također smješten u poštanski ured.
U Novoj Topoli je takođe žandarmerijska stanica. Zgradu je 1908. godine sagradio kolonista Stefan Lamers i prodao je sa zemljom 1914. vlastima.

Rat je prouzrokovao promjenu granica i političke promjene, okupila su se lokalna vijeća njemačkih kolonista u zajednicama i donijeli sljedeće:
Predstavnici zajednice njemačko-bosanskih kolonista okupljeni ovdje na ovaj dan dali su podršku i lojalnost, nacionalnim opunomoćenicima južnoslavenskih naroda, a osobito predstavnicima Bosne i Hercegovine u izraženoj volji naroda tih zemalja i podržali ujedinjenje.

Kroz decenije duboko ukorijenjene ekonomije i podjele posla sa besprijekornom populacijom, oni imaju potpuno razumijevanje sadašnje realizacije svojih političkih, nacionalnih i društvenih želja, i suočavaju se s pouzdanjem u reorganizaciju stvari zasnovane na demokratskim, dobrovoljnim i liberalnim temeljima.

Sa velikim zadovoljstvom smo čuli o izraženoj volji Narodne skupštine kako omogućavaju neslavenskim stanovnicima zemlje da dobiju posebnu zaštitu, te da to izgleda kao garancija koja jamči budućnost.

U zahtjevu, da zemlja,u kojoj je već stasala druga generacija, a sebe u mnogim aspektima ugradila u ovu zemlju i koju s pravom nazvaju domom, sada na pragu nove ere prihvataju predstavnike ove zemlje, ujedinjene u Nacionalnom vijeću. očekuju sledeće:

  1. Politička i ekonomska jednakost, tako posebno:
  2. Priznavanje puno pravne stečevine
  3. Priznavanje postojećih prava, uključujući i autonomiju za školu ili crkvu,
  4. Kao Nezavisna zajednica upravljanje i korištenje materinskog jezika u unutarnjoj upotrebi,
  5. Priznanje postojećih udruga i zadruga i njihovih statuta,
  6. Priznavanje prava da imenuje jednog nezavisnog delegata za nacionalno nadležno tijelo,
  7. Olakšavanje i brže stjecanje državljanstva.

Biračko pravo


Poslanike za Ustavotvornu skupštinu mogli su birati svi punoljetni muškarci upisani u biračke popise. Dobna granica punoljetnosti bila je 21 godina.
Zakon o državljanstvu još nije postojao, stoga je sam izborni zakon određivao tko su državljani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – to su bili svi koji su bili državljani Kraljevine Srbije i Crne Gore prije 1. decembra 1918., oni koji su imali državljanstvo u Hrvatskoj, u Slavoniji i Dalmaciji, pripadnost u Bosni i Hercegovini i domovinsko pravo “v občinah ali v delu občin drugih jugoslovanskih dežel, ki so prišle pod oblast kraljevine Srbov, Hrvatov in Slovencev”. Biračko pravo dobili su i brojni bjegunci iz Ruskoga Carstva jer je zakon davao biračko pravo Slavenima “po plemenu in jeziku” koji su bili stalno prijavljeni bilo gdje u Kraljevini SHS. Zakon je određivao i biračko pravo nacionalnih manjina. Nijemci, Mađari i Talijani koji su živjeli u Kraljevini SHS, ali su imali pravo na optiranje, nisu smjeli glasati. Isto je vrijedilo za stanovnike južne Srbije (Kosovo, Metohija i Makedonija) koji su otišli prije novembra 1915. i prije toga bili turski državljani. Promjene izbornoga zakona 1922. nisu promijenile odredbe o optantima i iseljenicima iz južne Srbije koji trebaju se najprije izboriti za ostala prava, primjerice za ravnopravnost pri ostavštini ili za jednaku plaću za jednaki posao. Slagali su se s općim mišljenjem da su žene još uvijek nesposobne samostalno rasuđivati i da su podvrgnute različitim utjecajima (Katolička crkva u Sloveniji i Hrvatskoj, islam u Bosni i
Hercegovini, podređeni položaj prema mužu u Srbiji). Sa svojim strahom išli su čak i dalje, jer su upozoravali i na mogućnost raspadanja obitelji. Vladina većina bila je uvjerena da je politički neiskusna žena lak plijen revolucionarnih stranaka, što bi trebao dokazivati veliki udio žena među boljševicima i anarhistima. Ženskom pravu glasa suprotstavljali su se i poslanici Narodnoga kluba.
Prema Gligorijevićevu mišljenju, Demokratska je stranka 1919. bila naklonjena ženskom pravu glasa zbog suradnje sa socijaldemokratima u vladi, a 1920. tijekom rasprave u Privremenom narodnom predstavništvu govorili su protiv ženskoga prava glasa s izgovorom da će o tome odlučivati poslije.