Istorija:Spasavajte seljaka

Vrbaska banovina je najzapuštenija, naročito njen južni deo. Sve akcije odozgo, da se seljak unaprijedi, svršile su se uglavnom na raspisima, prema onoj narodnoj: „Ja psu, pas repu, rep dlaci, dlaka zaplaka“.

Već desetak godina vodi se kampanja za podizanje voćarstva. Rezultat – nekoliko voćnjaka, koje su podigli varošani, a seljak ništa.

Ne samo da je voćarstvo danas za seljaka najrentabilnije, nego će bez intenzivnog zasađivanja voća izvjesni krajevi za 10–15 godina postati pustolina i go krš.

Pa zašto ne ide ovaj posao? Zar su svi seljaci toliko nazadni da vole prositi nego primiti jednu novinu? Odgovaram kategorički da nisu, da ih ima dosta bistrih i naprednih, pa čak vrlo preduzimljivih. Pa što oni ne počnu, poslije će i drugi primiti, kad vide da je dobro i da se rentira? Ne mogu! Za ovo postoje dva krupna razloga i dokle se oni ne otklone – sve je uzalud.

Prvi je razlog: narodna pravna svijest o voću, prema njoj voćka uopšte nije imovina nego božije davanje. Seljak pojedinac koji sadi danas ma kakvu voćku, sadi je za seosku dečurliju pa čak i odrasle – samo ne za sebe. Vrlo rijetko voćke po našim selima rijetko uopšte dozriju. A svake godine poslije ovakve berbe izgledaju kao da je kroz njih prošla Poćorekova vojska.

P. A. Gaković
Vrbaske novine, Banja Luka, br. 783, 16. avgust 1935, str.1.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *