Istorija:Spasavajte seljaka

Vrbaska banovina je najzapuštenija, naročito njen južni deo. Sve akcije odozgo, da se seljak unaprijedi, svršile su se uglavnom na raspisima, prema onoj narodnoj: „Ja psu, pas repu, rep dlaci, dlaka zaplaka“.

Već desetak godina vodi se kampanja za podizanje voćarstva. Rezultat – nekoliko voćnjaka, koje su podigli varošani, a seljak ništa.

Ne samo da je voćarstvo danas za seljaka najrentabilnije, nego će bez intenzivnog zasađivanja voća izvjesni krajevi za 10–15 godina postati pustolina i go krš.

Pa zašto ne ide ovaj posao? Zar su svi seljaci toliko nazadni da vole prositi nego primiti jednu novinu? Odgovaram kategorički da nisu, da ih ima dosta bistrih i naprednih, pa čak vrlo preduzimljivih. Pa što oni ne počnu, poslije će i drugi primiti, kad vide da je dobro i da se rentira? Ne mogu! Za ovo postoje dva krupna razloga i dokle se oni ne otklone – sve je uzalud.

Prvi je razlog: narodna pravna svijest o voću, prema njoj voćka uopšte nije imovina nego božije davanje. Seljak pojedinac koji sadi danas ma kakvu voćku, sadi je za seosku dečurliju pa čak i odrasle – samo ne za sebe. Vrlo rijetko voćke po našim selima rijetko uopšte dozriju. A svake godine poslije ovakve berbe izgledaju kao da je kroz njih prošla Poćorekova vojska.

P. A. Gaković
Vrbaske novine, Banja Luka, br. 783, 16. avgust 1935, str.1.

Komentariši