Kapital ne priznaje fiziološke potrebe

Da bi odjeća i obuća stigla do blještavih šoping-molova, radnice u pojedinim zagušljivim fabrikama u Srbiji doslovno padaju u nesvijest. I sve to za minimalac, a ponekad ni toliko.

„Ljeti nije htio da dozvoli korištenje rashladnih uređaja, pa je u hali bio pakao, a zimi nije uključivao grijanje. Morale su da šiju u zimskim jaknama, da pušu u prste, kako bi uspjele da ih malo zagriju. I one su sve to trpjele i radile. Bile su zaključane, jer se gazda plašio inspekcije, i nije želio da se zna da proizvode jakne koje su bez licence i bilo kakve kontrole kvaliteta.”

I to je samo jedan odlomak iz života radnica u tekstilnoj proizvodnji koju je zabilježila zrenjaninska organizacija „Roza” špartajući po Srbiji i zapisujući njihove priče.

Nekada moćnu tekstilnu industriju koja je zapošljavala oko 250.000 radnica i radnika, zamijenila je dominantna proizvodnja za velike modne marke u malim pogonima sa neizvjesnim rokom trajanja, u kojima radi oko 80 posto žena. Prema istraživanju organizacije „Clean Clothes Campaign” (CCC), kršenje njihovih radnih prava u tim fabrikama je pravilo, a ne izuzetak.

„To je set žalbi koji se ponavlja”, kaže za DW Bojana Tamindžija iz CCC. „To su niske zarade, prekovremeni rad koji prelazi granice dozvoljenog, neplaćeni ili nedovoljno plaćen prekovremeni rad, veoma loši uslovi rada ventilacije i klime”, priča Tamindžija.

Od buha do šoping-mola

Njihovo istraživanje obuhvatilo je fabrike i brendove kao što su Beneton, Esprit, Geoks i Vero Moda. Da bi odjeća i obuća stigla do blještavih šoping-molova, radnice su u zagušljivim fabrikama doslovno padale u nesvijest, pod zabranom da pozovu hitnu pomoć. U drugoj tekstilnoj proizvodnji svjedoče i da zbog lijepka koje udišu, muške kolege mogu da idu na sistematski pregled, ali one ne.

Radnica jedne proizvodnje koja je dobavljač „Esprita” svjedoči o prljavoj fabrici punoj prašine. „Buhe bukvalno iskaču iz novopristigle odjeće – imam na desetine ujeda u jednom danu”, priča ta radnica.

Da ih spriječe da odlaze u toalet, šefovi se dovijaju na razne načine. Radnica jedne fabrike priča da se toaleti povremeno zaključavaju, a druga da ukoliko ide više od dva puta, mora šefu da donese potvrdu da zbog bolesti mora češće u toalet.

„Ljudi misle to je robovski, da je to maltretiranje, ali ne – to je profit”, objašnjava Milica Lupšor iz organizacije Roza. „Recimo da imate sto zaposlenih i svako ode u toalet po dva puta, znači svako gubi po deset minuta. Sto radnika puta deset minuta, izračunajte koliko je to izgubljenog vremena za onog ko hoće da ostvari profit, jer taj radnik kad ode, pet minuta će mašina stajati ili će biti usporena traka. Kapital ne priznaje fiziološke potrebe”, priča Lupšor.

„Nemamo izbora”

I sve to za minimalac, a ponekad ni toliko. Istraživanja bilježe plate od svega 17.000 (oko 145 eura) ili 18.000 dinara (oko 153 eura), bez plaćenih prekovremenih sati. „Tekstilna industrija je po zaradama uvijek bila na dnu, jer – vrlo mizogino – smatra se da je to ženski rad i da on može biti manje plaćen”, kaže Milica Lupšor.

Serbien Milica Lupsor von der Organisation Rosa in Zrenjanin (DW/S. Kljajic)

Milica Lupšor: Ljudi misle to je robovski, da je to maltretiranje, ali ne – to je profit

Poslodavci im nude uglavnom ugovore na određeno vrijeme ili ugovore o povremeno-privremenim poslovima, što znači da nemaju pravo da regres, putne troškove, godišnji odmor i druga prava. Nerijetko pristaju i na ugovore kojima se obavezuju da neće u određenom periodu imati djecu i da ih u slučaju da ostanu u drugom stanju, poslodavac može otpustiti bez ikakvih sankcija.

Nemaju izbora, tvrde i radnice i naše sagovornice, jer posla nema i konkurencija na tržištu rada je prevelika, posebno u manjim mjestima. „Zato se ta prljava industrija i premiješta iz razvijenih centara na periferiju, u Srbiju, Bosnu, Albaniju, Rumuniju, gdje je sve dozvoljeno, gdje su radnice jeftine, a one nemaju izbor osim da šute i rade kako ne bi ostale bez primanja”, priča Lupšor.

Gubitak čak i takvih poslova vodi u novu nesigurnost, dugove, puko preživljavanje, pa čak i glad i beskućništvo, svjedoče neke od njih. „Stalno se prijeti otkazima i radimo pod velikim pritiskom i u strahu. Zbog toga već duže vrijeme ne mogu da izdržim dan bez tableta za smirenje. Sve više imam problema sa srčanom aritmijom i visokim krvnim pritiskom, i ne znam koliko ću još moći da izdržim”, priča jedna radnica iz Rozine publikacije „Žene govore”.

U kutiju umesto u WC šolju

Iako naizgled ljepši uslovi, ni da drugom kraju lanca radnice nisu lišene problema. Iza blještavih izloga i uredno izložene garderobe pod neonskim svjetlima, nerijetko je noćni rad trgovkinja koje dolaze van radnog vremena da peglaju novopristiglu robu.

O uslovima rada u šoping molovima, međutim, za sada nema istraživanja. Iskustva iz trgovine do sada su dijelile samo zaposlene u supermarketima, pekarama i trafikama. Te su priče još poraznije, kaže Milica Lupšor. Za razliku od zaposlenih u proizvodnji koje mogu da zarade i do 30.000, radnice u prodavnicama i na trafikama rade za svega 20.000 ili manje, dok u pekarama rade čak za dnevnicu od 1.000 dinara, a sve to – na crno. „U jednom lancu prodavnica radnice u popodnevnoj smjeni uopšte nisu prijavljene, jer inspekcija uvijek izlazi u prijepodnevnim satima”, priča Lupšor.

Njihov rad je normiran količinama koje moraju da prodaju – bilo da je to 500 bananica ili tona paradajza. Ono što se ne proda, stavlja se na njihov teret. „Uvijek su nam oduzimali od plate za robu koja se pokvari, a ne uspijemo da je prodamo, salatu, paradajz, banane, iako smo molile da nam ne šalju toliku količinu, jer nemamo kome to da prodamo. Tako smo jednom dva mjeseca dobile samo po 50 posto plate, jer smo morale da nadoknadimo sve ono što se pokvarilo”, priča jedna trgovkinja.

Zato radnice na trafikama nutkaju slatkišima i žvakama, a u pekarama raznim akcijama. „Većina trafika ima kamere i ako ona ne nutka svakoga, dobiće otkaz ili će joj se odbiti od plate”, kaže Lupšor.

Muka sa toaletom im je ipak zajednička sa radnicama iz proizvodnih pogona, nastavlja Milica. „Većina trafika nema toalet, a pojedini poslodavci im ne dozvoljavaju da napuste radno mjesto. To pouzdano znamo za jedan lanac trafika u Zrenjaninu. I onda one vrše nuždu u nekim kutijama u trafikama, koje drže tu za vrijeme smene, i onda kada završe smjenu ponesu sa sobom i negdje izruče.”

(Ne)najavljene posjete

Na dugu listu šokantnih radničkih priča ima li kakvog odgovora institucija? „Posljednjih nekoliko godina primjetan je trend opadanja zaštite prava radnika”, kaže za DW viša savjetnica za javne politike iz Inicijative A11 Milica Marinković. „Ovakvi primjeri su češći u manjim sredinama, gdje se svi poznaju i gdje su kontrole inspekcije rada manje učinkovite.”

Nije tajna da poslodavci potkupljuju inspektore da im jave kada dolaze u inspekciju, kako bi „upeglali” i radni ambijent i poslovanje, kaže Lupšor. „Znamo kada će neki inspektor ili menadžer iz Italije da posjeti fabriku, jer onda uprava otvara vrata i prozore, i uključuje klima uređaje. A inače nam upravnici govore: ako otvorite vrata, odmah ostajete bez posla”, ispričala je i jedna radnica za „Clean Clothes Campaign”.

Objektivni razlozi za loš učinak su, međutim, mali broj inspektora i zakonska mogućnost da poslodavac prisustvuje razgovorima inspektora i radnika. „Mislite da neka žena smije pred šefom nešto loše da kaže o firmi u kojoj radi? Ne, jer će odmah dobiti otkaz”, priča Lupšor.

One koje se pak odvaže, moraju u startu da prihvate da će eventualni sudski postupci trajati godinama, sa neizvjesnim ishodom. Radnice tekstilne proizvodnje sa početka priče koje su poslodavca tužile zbog neisplaćenih zarada dobile su poslije nekoliko godina spor, ali sudska presuda nije i garancija da će dug naplatiti, jer poslodavac je firme zatvorio i otišao za Njemačku.

„Nažalost poslodavci imaju veoma razvijene načine kako da izbjegnu izvršenje presude. Svakako moramo biti svjesni da su im ovakvo izvrdavanje zakona omogućile pravne praznine. Upravo je zato rješenje ovakvih situacija u rukama organa vlasti, koje treba da spriječe te situacije”, objašnjava Milica Marinković.

Nenaplativi dugovi

Šta onda ostaje radnicima na raspolaganju? Sindikat, kažu jedni. Ali statistika neumoljivo svjedoči da od 1.800 firmi u tekstilnoj industriji, sindikati postoje u svega njih pedesetak. Jer čim se pojavi zametak sindikata, kolovođe ostaju bez posla, prenose naše sagovornice iskustva s terena. „U pojedinim fabrikama je čak zabranjeno da se priča sa osobom koja stoji osam sati pored vas, jer ako uspostave kontakt, možda će se pobuniti”, kaže Lupšor.

„Clean Clothes Campaign” zato primjenjuje pritisak na brendove. „Brednovi se boje lošeg imidža, tako da to ima smisla”, kaže Bojana Tamindžija. Kako to izgleda u praksi objašnjava na primjeru globalne kampanje ka brendu „H&M”, koji je još 2013. godine obećao da će svim radnicima u svojim zlatnim i platinastim fabrikama, kako rangiraju svoje dobavljače, do 2018. godine stvoriti uslove da im se isplaćuje dostojanstvena zarada.

„Jer ako su su brendovi u stanju da izdvoje ogromnu količinu novca za kontrolu kvaliteta na svim nivoima lanca snabdijevanja, onda su odgovorni i za radne uslove duž cijelog proizvodnog lanca, bez obzira da li je u pitanju podizvođač ili podugovarač“, priča Tamindžija.

Ali obećanje „H&M” na kraju je ipak bilo „ludom radovanje”, jer je na godišnjoj skupštini prijedlog o preraspodijeli profita jednostavno – odbijen.

DW

Komentariši