Maglaj na Vrbasu

Porijeklom po materinoj liniji iz sela Maglajana smatrao sam potrebnim da napišem ovu priču koristeći podatke iz nekoliko izvora koju su napisane od Njemačkih autora. Za ove prostore to su ujedno i jedini pisani tragovi i uglavnom odražavaju viđenje sa strane kolonista.

Naselje “Rudolfstal”

Južno od Windthorsta, sela koje je kasnije postalo “velika kolonija” u augustu 1880, po izvještavajima u novinama o mogućnostima naseljavanja u ovoj regiji, doseljenike zahvatila je “emigracijska groznica” i tekla je od Hannovera, Münstera, Oldenburga i Emslanda do Bosne te je osnovano drugo nemačko naselje s nazivom “Maglaj na Vrbasu”.
Ubrzo je ovaj izbor imena nije bio sretan i od tada Naselje je naraslo izvan stvarnog sela i nemački “kolonisti” htijeli njemačko ime za svoje naselje. Kao prijestolonasljednik 12. juna 1888. godine Rudolf Austro-Ugarski posjetio je „koloniju“ u Maglaju, pitali su ga stanovnici da dozvoli da upravljaju svojim naseljem pod imenom „Rudolfstal“. Aplikacija je odobrena, kasnije u Jugoslaviji , svi nazivi su slavizirani i „dolina Rudolfa“ zamijenio je “Aleksandrovac”, na osnovu naslednika prestola Aleksandra. U toku Drugog svjetskog rata i okupacije Bosne od strane Njemačke uslijedila je još jedna promijena imena, “Aleksandrovac” je naredbom Adolfa Hitlera germanizirano i aludirajući na njegovo ime sada nazvano “Adolf Valley”. Nakon što su Nijemci protjerani, promjena imena je preokrenuta i „Adofstal“ je ponovo prozvan „Aleksandrovac“.

O početnim poteškoćama

Dobro poznata izreka glasi „Svi su počeci teški“ i pokušaj Njemaca Trebalo bi dokazati da će kolonisti pronaći novi dom daleko od Njemačke pokazalo se osobito teškim jer se porodice dolaskom u dolinu Vrbasa ubrzo nakon dolaska morala da nauče da se nose sa neočekivanim poteškoćama svih vrsta.

Na najveći izazov koji su njemački doseljenici morali savladati, pripadao je takozvanom Kmetskom omjeru. To su uvidjeli i njemački “kolonisti” manje ili više, kojima su morali otkazati samo tako da su mogli da se odsele. Kmetove se međutim nije moglo premjestiti jer su oni bili mišljenja da su njihovi preci zakoniti vlasnici ove zemalje i da imaju legitimno pravo na nju. Ali pošto njemački “kolonisti” nisu mogli biti istjerani, to je bilo neizbježno da su se te stare “navike” razbiju i da se ti orijentalni pravni pojmovi morali biti zamijenjeni. Kao rezultat toga došlo je do otpora i ukazali na austrijsku Izjava da se stara prava i navike ne smiju dirati ni pod kojim okolnostima. Zvaničnici su imali teškoća da se bave tim činjenicama u ovoj tužbi donijeti konačnu odluku s obzirom da je to pitanje udaljeno od strane najvišeg dužnosnika i ta pozicija nije bila razjašnjena.

Rezultat toga je bio da su se njemački “kolonisti” osjećali prevareno, nebrojeno puta odlazeći u Banja Luku kod okružne vlasti, uvijek se nadajući da će se konačno pronaći rješenje. Ali rezultati su u velikoj mjeri bili razočaravajući. Šef okruga Sekulić stalno je pokazivao doseljenicima da će morati biti strpljivi, jer “siromašni” domaći stanovnici imaju svoje parcele, na kojima su njihove djed i baka su živjeli, teško je ostaviti tako voljene parcele koje su veliki turski zemljoposjednici prodali. Svake godine, vlasnici predaju trećinu svoje žetve kmetovima, radi čega su morali ispuniti određene obaveze. Predloženo je “kolonistima” još po jedan komad zemlje za vinograd, ali oni nisu željeli da odustanu od nje i da mijenjanju planove jer su već kupili zemlju i platili i sada su je želili preuzeti.

Vođa okruga obećao je da će se pobrinuti za stvar i tako su doseljenici s olakšanjem vratili kući u nadi da će konačno pronaći se konačno rješenje. Prošlo je još mnogo vremena prije dugo očekivane odluke iz Okružnog ureda Gradiška “Kolonije” su postigle da Bosanci više neće stvarati probleme i “kolonistima” prilikom ulaska u zemlju i prilikom dobijanja potrebnog drva za ogrijev i više neće biti uznemirvani. Nakon prve zime, “kolonisti” su čeznuli da proljeće napokon dođe i da započnu izgradnju naselja, ali su ipak naišli na otpor mještana koji nisu pomakli ni prst da se izvuku. Tako su “Kolonisti” ponovo prinuđeni da marširaju na Banja Luku okružnom vođi kako bi se riješile stvari. Okružni ured Gradiška odmah je potaknut da prisili Bosance da odu. Čekali su 14 dana ali odgovor nije stigao. Tako je “kolonista” Michael te Best treći put krenuo u Banja Luku, nakon toga mu je okružni direktor rekao “Nema ništa od toga radi maltretiranja okružne kancelarije“ pozdravio je i nakon njega dao svoje objašnjenje „Uradi ono kako želiš“. Tako su prisiljeni da se obrate regionalnom sudu. Prošlo je nekoliko dana prije nego što je okružni vođa došao i objavio stanovnicima sretnu vijest da kmetovi moraju da napuste njemačkie porodice, po naređenju iz Banje Luka koje je došlo. Nakon samo osam dana čekanja, Bosanci su imali da teren očiste i „kolonisti“ su bili sretni što je put sada bio čist, njihov dugoočekivani san se ostvaruje. Međutim, nisu znali da je to pitanje samo prvi problem od mnogih sledećih.

Prve kuće

Nakon što su Bosanci otišli, počela je prvo izgradnja kuća kako bi olakšali život porodicama. Međutim, nije postojala nikakav materijal za izgradnju kuće, osim drveta, tako da se dostava mnogo građevinskog materijala iz Gradiške ili Banjaluke moralo skupo platiti. No, budući da doseljenicia ruke u financijskom smislu bile vezane, morali su se zadovoljiti skromnim drvenim kućama. Međutim, kolonisti nisu imali vremena za razmišljanje. Nada je bila prevelika ovdje u Bosni će konačno moći postići i graditi na onome što imaju a u svojoj staroj domovini Njemačkoj su bili uskraćeni. Ali postojala je potreba da budu inventivni. Tako naseljenici se ne ustručavaju koristiti jednostavne materijale kako bi dobili svoj prvi smještaj „Neke gomile ukopane u zemlju, krov sa trskom ili daskama pokriveni, zidovi ispleteni rižom i namazani glinom i posao je obavljen.”

Život bosanskih Nijemaca bio je sigurno vrlo težak tokom razdoblja naseljavanja. Dobili su osnovna prava i prava na zemlju koja su teško osvojena i njihovo je sklonište izgrađeno, sljedeći korak bio je da naprave zemlju plodnom. Veći dio zemlje je bio močvaran oko 1880. godine i prekriven šumom i grmljem. Poljoprivredu je radilo lokalno stanovništvo, sa jednostavnim oruđama: oralo se drvenim plugovima, jer su mašine bile nepoznate u Bosni. Mnogi su doseljenici bili profesionalni farmeri i s ovim oblikom rada upoznati, ali su se morali prilagoditi novim, ponekad čudnim okolnostima poput vremenskih prilika, klime, otkupa zemljišta i obrade. Naseljenicima stoga nije postojalo druge mogućnosti osim stare aktivnosti kolonizacije obračuna i korištenja drenaže prije nego što su pripremili tlo za oranje. Manje “kolonije” naročito su imale svoje početne poteškoće sa stanjem nesretnom i nepouzdanom politikom kolonizacije austrijske administracije. Na sterilnom i nezdravom terenu smješten, široko raštrkan i pod lošim prometnim uvjetima (infrastruktura zemlja je bila potpuno neadekvatna, tek nakon što je vlast preuzela Austrija je izgradila put od Banje Luke do Gradiške u kojoj su živjeli stalna nesigurnost u vezi s pravnom situacijom i posljedičnim nedostatkom kredita. Samo oni naseljenici koji su se naselili u većim naseljima na samo kupljenom zemljištu da pomažu jedni drugima, bili su financijski snažni i sa poljoprivrednim mašinama bili su u stanju da se nose sa teškim ranim godinama. Bilo je i loše žetve, tako da neke porodice nisu vidjele drugi način osim da parcele dadnu na prodaju ili se odluče na povratak u Njemačku.

“Problemi sa razgraničenjem”


O „manjim“ problemima koje su njemački „kolonisti“ morali savladati, nedostatak katastarske službe i pitanje slobode pašnjaka. Stigavši u Bosnu, doseljenici su ustanovili da lokalno stanovništvo nije napravilo ni jednu cestu i nisu poznavali svoju zemlju. Okrenuli su se turskom prodavcu i često su se upoznavali s ograničenjima svog nedavno stečenog područja kao odgovor da nikad ne znate tačne granice svoje imovine. Za Nijemce koji su navikli u svojoj bivšoj domovini trebalo je da razgraničenja zemlje budu jasna, ovo je učinilo velike probleme. Rješenje se brzo pronašlo u Austrijskoj vladi kojoj je naređeno da stvori zemljišne knjige.
Borba za slobodu pašnjaka trebala bi biti dugotrajna i teška radi domaćih životinja. Lokalno stanovništvo insistiralo je na oranici da treba biti ne ograđena kako bi se nevezana stoka hranilo kao pašnjakom. To je bilo Nijemcima nepoznato i tako oni su tražili da svi pasu stoku na svojoj zemlji i obradivoj zemlji. Spor je završio u Banjoj Luci, gdje je na kraju odlučeno da svaki stanovnik koji zbog svojih razloga nađe “strano govedo” može prikupiti ovo i tražiti odštetu. Ipak, trebalo je neko vrijeme sve dok Bosanci nisu ozbiljno shvatili ovu odluku i stada njihovih stoka više nisu bila na paše na poljima nemačkih “kolonista”.

Nedostatak zdravstvene zaštite


Zdravstvena zaštita je takođe bila loša u ranim godinama „kolonija“. Budući da „Windthorst“ i „Rudolfstal“ nemaju ljekare, apoteke ili bolnice doseljenici su bili prinuđeni da ih posećuju, njih 15 do 20 hodali su kilometrima pješice. Posebno u ranim godinama “kolonija” pojavile su se i opasne epidemije poput tifusa, kolere, šarlatske groznice i malarije
Život novokomponovanih rizičnih korisnika i u „Rudolfstalu“ za godinu dana 28 Ljudi je koštalo života.

Jezičke barijere

I na kraju razlika u jeziku između Nijemaca naseljenika i lokalnog stanovništva u Bosni igrala je središnju ulogu. Budući da imigranti nisu dobro poznavali bosanski jezik, a potonji Njemački nisu razumili, otac Pfanner morao je preuzeti ulogu tumača. Međutim, budući da to nije uvijek bilo moguće, ponekad je bilo neizbježno da i to postane Pojavili su se problemi ili nesporazumi. Kolonista govori o tome: „Moj otac je bio mrtav, moja majka je dobila groznicu. Izrazila je želju da bi voljela pileću supu. Pošto nismo imali pilića, morao sam ići Bošnjacima. “Piletina, gomila”, rekao sam pokazujući na piliće i svoj novac. Bošnjaci su na stolu zbrojali 80 zrna kukuruza, a ja sam platio svojih 80 kruzera i otišao kući sa mojom piletinom. Da sam preplatio 60 kruzerat to tada nisam znao.”
Ova se problematična situacija tek trebala rijeiti tokom godina kada su se rodila prva “kolonistička djeca”. Pored Nemačkog maternji jezik u porodici učitelji su koristili u školi učili bosanski nacionalni jezik. Jezičke barijere stoga bi trebale biti prošlost pripadaju i dugo očekivanoj želji da meštani budu integrirani i prihvaćeni naći će svoje ispunjenje.

Integracija i prihvatanje

Sa prihvatanjem Nijemaca imali su i veliki turski zemljoposjednici i lokalno stanovništvo, uočili su početne poteškoće njemačkih doseljenika i mislili su da započne novi život u ovoj zemlji nije ozbiljno. Tako su govorili i ponavljali da „Svabosi će ionako uskoro otići“ Međutim, Njemački “kolonisti” s puno volje i stisnutih zuba su prevladali sve poteškoće.

Isto tako i način na koji su se njemački doseljenici obrađivali zemlju, susreli su se sa neprestanim podsmijehom među bosanskim stanovništvom. Heinrich Renner, koji je tokom života dvaput posjetio njemačke “kolonije” a potom je svoje putopisne memoare objavio u obliku knjige, izvještava o tome: „Bosanci su mu se smijali (njemački kolonista po imenu Jansen); nikad nisu vidjeli tako budalastog momka. Ali Jansen, […] neka nemojte se izgubiti kao pravi Sjeverni Nijemac; […] „ Iako su bosanski seljaci pokrenuli unikaciju “Kolonisti” su bili sumnjičavi. Ipak su prihvatili i od neprijatelja postali prijatelji. Tako se dogodilo da su Bosanci uskoro počeli da pružaju informacije o uzgoju i sadnji tla na “Svabosu” zahtjev i umjesto orača iz rimskih vremena jedan “švapski” plug koristili za svoje potrebe. Ovaj oblik razmjene trebao bi se pokazati međusobnim procesom. Dok su bosanski seljaci u dogledno vrijeme od njemačkih “kolonista” na primjer naučili uvođenje poljoprivrednih mašina za vršenje žita.

Obrazovanje i školski sistem

Na početku njemačko naselje “Rudolfstal” nije imalo školu. To je bilo zato što, s jedne strane, prvi “kolonisti” nisu imali djece školskog uzrasta s druge strane njihovo glavno zanimanje za druge teme kao što su gradnja kuća i nabavka hrane. Tek se dolaskom novih njemačkih porodica to pitanje se shvatilo ozbiljno osim toga, što bi se moglo pokazati teškim kao nedostatak obučenih pedagoga.
Nastavom su se bavili pastori i Pripadnici Trappističkog reda koji su pružili početnu obrazovnu pomoć. Kasnije “kolonisti” dobili su Tirolca po imenu Martin Baldauf, koji se pridružio naselju i pristao da održava nastavu u domu “kolonista”. Odmah međutim, vlast u Banjaluci sačinila je izveštaj o školskim uslovima u „Rudolfstalu“ a potom utvrdila da nijedan učitelj iz Zajednice se ne može zaposliti.
Baldauf, koji nije imao certifikat o učenju, zbog toga je morao da napusti “koloniju”. Angažiran je novi učitelj, ali nije trebalo dugo da se pojave novi problem. Odnos između učitelja i zajednice naišao je na to da se ova “dolina Rudolfa” takođe je ostajala bez njih zbog razočaranja u naselje.


Tako se dogodilo da je od marta 1893. na zahtjev Trapistički monasi su svu djecu manastira „Sestre dragocene krvi“ učile Nazarećanke, a njihova sestrinska škola dobila je javno pravo. Još jedan izazov u školi i obrazovanju bilo je pitanje Zbog okupacije 1878. godine, Bosna je bila jedina zemlja u Austro-Ugarskom Carstvu, koja je imala potpunu slobodu nastave i sredstava za učenje za Dodijeljeno učenicima i nastavnicima. Razlog za to bio je veliki broj nepismenih ljudi Odbijanje bosanskog stanovništva da plaća školarinu za svoju djecu 1911. objavljen je nacrt novog zakona o školi, kojim je Zabranjeno osigurati državna sredstva za čisto njemačke škole. Tim pristupom se udovoljilo posebno njemačkim “kolonijama”, jer postaju dio odluke, za srpskohrvatskim školama po državnoj cijeni u istoj školi ili da samostalno održavaju privatne škole.
Pored toga, nakon raspuštanja Monarhije 1918. školski sistem u Bosni morao se nositi s još jednim udarcem. Sve bivše njemačke škole su nacionalizirane i ostavljeno osoblje državnih učitelja. Ovo je imalo za posljedicu to da su se mnogi bivši odgojitelji iz Austrije, Bohemije i Moravske bili prinuđeni da se vrate u svoju staru domovinu jer je u novoj državi SHS srpski Kao nastavni jezik bio je potreban hrvatsko-slovenski jezik. Samo u vecim Seljačka naselja poput “Rudolfstal” mogla su dobiti državne škole i njemački ao paralelne časove, uglavnom od bosanskih nastavnika njemačkog jezika, Sestre i propovjednici su se brinuli. Međutim, one su se morale dodatno obučiti za nastav iz nacionalnog jezika, nacionalne istorije i geografije da se može baviti nastavnom profesijom.

Religija i vjerovanje

Na početku “kolonije” u “Rudolfstalu” nije se radilo na crkvenim uvjetima. Ako ste kao vjerski građanin željeli ispuniti svoju nedjeljnu dužnost ili da zatražite duhovnu pomoć, prvo što ste trebali učiniti je da provedete pet do šest sati hoda do jednog od najbližih mjesta za klanjanje u “Mariji Stern” ili Idite u „Gradišku“. Povremeno je bilo službi u vojnoj kasarni tamošnji nemački oficiri koji su, naravno, takođe imali “Kolonistima” je bilo dozvoljeno prisustvovati, ali bilo je i hodanja od dva do četiri sata za one koji idu.
Da bi se popravili ovi uslovi, trapisti iz Marija Stern je zamolila da pošalje sveštenika u „Rudolfstal“ radio održavanja mise. U ljeto 1882. izvjesni svećenik Teodosije Heyde, kako se zvao prethodno je radio kao misionar u Africi i Južnoj Americi. Odmah po dolasku nabavio je komad zemlje i osnovao samostan za žene, crkvu i školu za “kolonijalnu djecu” u kojoj su sestre “Dragocjene Krvi” trebale bi preuzmu nastavnu funkciju.
Međutim, odmah se dogodio događaj koji je poremetio sve planove. Otac Heydes i želja za obukom misionara susreo se sa protivljenjem duhovnih nadređenih. Svađa se nije mogla riješiti, tako da se dogodilo najgore: otac Heyde, Odbio je da posluša, usljed toga prekršio je svoj zavjet i morao je biti naknadno skiniti vjersku nošnju i nije više smio čitati svete mise. Pustio je da ga bijes obuzme i “Kolonisti” tako što su crkvu bila zaključali, što je on podržao s Izgrađivali su doseljenike i odatle ih ostavili kao žitni časopis Upotrijebite gdje lovite jelene. U ovoj vanrednoj situaciji, Patern vom Manastir Marija Stern nije drugačija opcija nego štovanje u nekoj od Kolonijalne kuće u Rudolfstalu od oca Gabla, pastora iz susjedne kolonije Windthorst, koji će se održati prije nego što je otac Heyde poletio 3. februara 1884 i napustili “koloniju” preko noći. Zgrada je sada bila zajedno sa školskom zgradom

Kultura i običaji

Ako se odlučite preseliti u stranu zemlju, to je potpuno razumljivo da želite poneti određene stvari sa sobom kao „suvenire“ iz svog „starog doma“ olakšati život u novom okruženju. Što se tiče njemačkih doseljenika, koji su odlučili napustiti svoju domovinu 1879. godine, to kažu oni koji su odlučili “uvoziti” najkarakterističnije obilježje svog identiteta, naime njemačka kultura i običaji. Mnogobrojne tradicije i običaji, od kojih su neki još uvijek iz paganske Došla su vremena i mogla bi se opisati kao folklorno praznovjerje, takođe pronađeno njihova primjena daleko od Njemačke. Oni uključuju, na primjer, čvrsto ukorijenjeno Vjerujte u “B plače” 319, u zle oči i u uvjerenje da su Truden dajte ko sisa krv spavaće djece i blijeda i bolesti uzrok. Sigurnost da bi stare žene mogle da izliječe bolesnike nazvati ih krevetom svake osobe bilo je jednako duboko u glavama doseljenika usidrena, kao i pretpostavka da je smrt krik grabljivice u Najavite noću ili ispuštanjem slike. 320 Pored narodnog vjerovanja, drugi oblik kulture nije našao beznačajan ulazak u Bosnu, književnost njemačkog jezika. To bi generalno moglo otkrivena dvama faktorima odlučivanja: s jedne strane provedenim Okupacija zemlje od strane Austro-Ugarske, s druge strane dolaskom Njemaca “Kolonisti”. Što se tiče prve tačke, treba reći da je to bila dobro prije Upravljanje Bosnom od strane Austro-Ugarskog Carstva Monarhija je nemačka literatura o tome Dao je zemlju, ali to se temeljilo na izvještajima o putovanjima, geografskim, vojnim geografskim a historijske reprezentacije ograničene. Ali uslijedilo je tokom upravnog postupka Upravljanje 1878 statističkim i ekonomskim zalihama, koje proizvode književnih djela u kontekstu naučnih, regionalnih, lingvistička i folklorna istraživanja omogućena.