Radnici idu na more

Odmah poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je, u julu 1946. godine, donijela Uredbu o plaćenom godišnjem odmoru i počela razvijati sistem socijalnog turizma. Godinu dana kasnije savezna Vlada je donijela i naredbu o povlasticama za članove sindikata na godišnjem odmoru – famozni ‘K-15’ i ‘regres’ za godišnji odmor.

U socijalizmu su upravo to bile povlastice svakog zaposlenog – da dobiju posebne popuste za putovanje i smještaj na moru, i da za ljetovanje od poslodavca još dobiju i džeparac. Upravo je ta Uredba o plaćenom godišnjem odmoru bila temelj za početak masovnog turizma na morskoj obali. I upravo je razvoj turizma započet u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata.

https://www.youtube.com/watch?v=632KIwkbh4I 

Naprosto je izvještaj objektivan, a u toj objektivnosti ima mnogo čega što se neće svidjeti onima koji govore da su socijalizam i Jugoslavija bili logor za malog čovjeka i radnika.

Ali u to vrijeme malo njih je znalo šta to znači ljetovati i kako se odmarati. Radnici su tada bili još čvrsto vezani za porodice na selu, pa su svaki slobodni trenutak tamo i provodili obavljajući radove na zemlji. Oni koji su ipak i mogli otići na odmor, nisu znali šta ih tamo čeka, a mnogima je to trebalo biti prvo veliko putovanje i zato nisu ni imali hrabrosti upuštati se u takvu avanturu. Stoga je država preuzela na sebe i obavezu da radništvo i udarnike – milom ili silom – natjera na trošenje novaca i besposličarenje.

Danas je to sasvim nezamislivo, ali evo kako je to bilo prije 70-ak godina. Zahvaljujući naučnom radu Igora Dude i Igora Stanića, koji su zavirili u arhive, dobili smo vrhunski pedantan uvid kako je izgledao prvi radnički turizam na našoj obali.


Naime, krajem 40-ih i početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, sindikati i odmarališta su muku mučili kako motivisati radnike na putovanje. Kad bi ih i uspjeli natjerati da odu na odmor, radnici nisu imali pojma kako se treba u odmaralištima ponašati, a često puta su pravili i probleme. No isto tako u Hrvatskom državnom arhivu spisi svjedoče da je u odmaralištima nerijetko problem bio nestručnost osoblja i zloupotrebe upravitelja, ali i loša opskrba i prehrana.

Sve to ponekad bi završilo prijevremenim povratkom kući. Kao i sve ostalo, tako i neugodnosti u vezi s time.” U Hrvatskoj je 1949. godine bilo 79 domova odmora s ukupno oko 6.000 kreveta i to uglavnom na jadranskoj obali. Svako odmaralište moralo je imati odjel za spavanje i odjel za prehranu i društvene aktivnosti. U odjelima za spavanje svaka soba je, u idealnom slučaju, morala imati svoj sanitarni čvor.

Društvene prostorije morale su biti i opremljene u odmaralištima bila propisana idealnim standardima, no stvarnost je često puta bila sasvim drugačija. Prema prijedlogu površina jednokrevetnih soba trebala je biti 8-10, a dvokrevetnih oko 14 četvornih metara. Veličina soba bila je predmet čak i Titovih savjeta turističkim radnicima kasnih šezdesetih, kako piše Duda u svom radu ‘Od radnika do turista’. Tako Tito kaže: “Uostalom, ni spavati nije dobro ako je plafon nizak, ako je soba mala, i ako postoje možda i neke čitaonice s bogatom knjižnicom, dvorene za šah u koje stane veliki broj igrača i promatrača, pa dvorane za bilijar, stolni tenis i lake društvene igre poput domina.